Premda smo svi odrasli ljudi pa na racionalnoj razini očekujemo da će netko od kolega svojevoljno otići iz firme, i da je to u poslovnom svijetu uobičajeno i prirodno, ipak ponekad imamo reakciju koja nije samo racionalna – osjećamo gubitak i tugujemo. Što se tu zapravo dešava? I zašto? Koliko dugo treba/može trajati taj proces?
Pitanje:
Poštovana,
zanima me Vaše mišljenje o situaciji kojoj neko vrijeme svjedočim.
Jedna kolegica iz našeg tima dala je otkaz. Pronašla je novi posao koji joj više odgovara i prije odlaska nije bilo nikakvih povišenih tonova ni „zle krvi“. Zapravo nam je svima bilo žao što ide.
Od njezinog odlaska prošla su 2 tjedna. Neki kolege su s njom u kontaktu i kažu da se čini zadovoljna na novom poslu.
I sad dolazim do onoga što me zbunjuje: od kada je otišla iz firme, kolege iz moga tima ne prestaju pričati o tome. Žao im je, možda je ipak mogla ostati i promijeniti radno mjesto unutar naše firme, tko zna kako joj je tamo, izvode pretpostavke o tome zašto je zapravo otišla... uglavnom o tome razglabaju i to ne samo pod pauzama već ponekad i u uredu (što onda utječe i na posao). U početku sam i ja sudjelovala u tim razgovorima, jer mi je bila draga kolegica i nedostajala mi je, no ne vidim svrhu u vrćenju stalno istih priča i gubljenju energije na to. Drago mi je zbog nje, to sam rekla i njoj i kolegama, ali mislim da se mi koji smo ostali trebamo koncentrirati na svoj posao i ne trošiti ni snagu ni vrijeme na već toliko puta ispričanu priču, koja je završila, i to sretno.
Odgovor:
Činjenica o kojoj razmišljate vrlo je česta u poslovnom svijetu. Naime, s iznimkom državnih organizacija, gdje se to dešava nešto rjeđe, svako toliko „stari“ kolege odlaze. A i novi dolaze! Koliko god se možemo složiti da su nam osobe na poslu kolege, s kojima po nekoj slučajnosti provodimo dosta vremena, toliko se u praksi sreću primjeri prijateljstva proizišlog iz zajedničkog rada. Kad podvučemo crtu, s kolegama provodimo svakodevno 8 ili više sati, imamo zajedničke projekte i ciljeve, udopunjavamo se u svojoj stručnosti i dijelimo.... osim vremena i prostora dijelimo mišljenja, iskustva, ponekad i osjećaje (bilo da se radi o konfliktu ili zajedničkom uspjehu), pa i informacije iz privatnog dijela života.
Stoga ne čudi da se odlazak osobe iz tima doživi kao gubitak. Jer on to jest. I Vi ste ga doživjeli. Kako navodite, bilo Vam je žao što spomenuta kolegica odlazi jer Vam je bila draga i u početku Vam je nedostajala, no istovremeno podržavate njenu odluku i sretan završetak vidite u činjenici što je našla posao koji joj više odgovara. Ako bismo navedeni proces nazvali „pozdravljanjem“, onda izgleda da ste se Vi s kolegicom pozdravili. I za Vas se taj proces završio.
Kolege ju i dalje spominju, i kada bismo usporedili te procese, čini se da se oni još uvijek pozdravljaju. Razloge za to možemo samo pretpostaviti... Moguće je da su neki od njih bili vezani sa spomenutom kolegicom i prijateljstvom. Što su snažnije veze među ljudima to im teže pada gubitak. Ne mogu dokučiti koliko je dugo ona bila u Vašoj organizaciji i u timu, no i to može utjecati na trajanje razgovora o odlasku, tj. „pozdravljanje“. Osobu koja je niz godina na istoj poziciji nekad počnemo smatrati „stupom“ tima...netko tko se čini da je oduvijek i zauvijek ovdje, stoga odlazak dodatno djeluje kao šok i potrebno je vrijeme da on prođe. Ako mi dozvolite da nastavim pretpostavljati, tada ću podijeliti s Vama dojam da u Vašoj organizaciji vjerojatno nije velika fluktuacija i da ljudi rijetko odlaze. Naime, u firmama gdje je to učestala pojava, premda im bude žao, ljudi razviju određenu količinu „tolerancije“ na odlaske i sam proces „pozdravljanja“ s vremenom sve kraće traje.
No i članovi koji ostaju osim gubitka kolegice mogu imati neke svoja unutrašnja previranja, vezana uz vlastitu poziciju. Odlazak ih može ponukati da razmisle o tome koliko su sami zadovoljni poslom koji obavljaju i pozicijom, da preispitaju svoje osobne uloge i dobitke (materijalne, ali i nematerijalne) te da se zamisle nad vlastitim željama za budućnost u profesionalnom smislu. Pa tada kroz razgovor o kolegici zapravo indirektno govore i o sebi te preispituju svoje osobne ciljeve i vrijednosti.
Sve navedeno može djelovati kao određeni zastoj u funkcioniranju tima kao i samom radu. I sami navodite da čak i posao povremeno pati. Taj zastoj je potpuno prirodan, a koliko će trajati, ovisi o pojedincima. Razumijem da je za Vas proces pozdravljanja završio, i to sretno, no izgleda da će za Vaše kolege još malo trajati. Premda mogu razumijeti Vaše čuđenje, za njih je zdravo da ono što još imaju reći i podijeliti na temu kolegičinog odlaska i učine. Bolje da to otpuste nego da ostane kao sivi oblak iznad glava koji dugoročno unosi tmurno vrijeme u atmosferu tima.
Nakon 2 tjedna, vjerujem da će se i njihovo „pozdravljanje“ uskoro završiti. Stoga Vam želim još malo strpljenja.
Želite li (anonimno) postaviti pitanje na svoj poslovni izazov/dilemu/pitanje, pišite na adresu Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Ana-Marija Vidjak, edukator i coachwww.sto-ako-ipak.hr