Iako model učenja na daljinu postoji više od 160 godina, još se uspoređuje s klasičnim načinom poučavanja i učenja (licem u lice) te se vode rasprave o njihovoj sličnosti odnosno različitosti te kvaliteti provedbe takve vrste obrazovanja.
Prije elektroničke i digitalne revolucije poštanska je usluga bila medij koji je spajao polaznike i mentore. Takvo obrazovanje, poznato kao dopisno, bilo je vrlo sporo i ponajprije namijenjeno populaciji niže razine naobrazbe. Zbog fleksibilnosti, troškovne prihvatljivosti, praktičnosti i atraktivnosti razvoj online učenja na daljinu postao je fokus visokih učilišta. Od prethodne paradigme o učenju na daljinu razlikuje se sposobnošću da stvori kritičnu masu potražnje na globalnoj razini.
U čemu je razlika
Dok učenje na daljinu podrazumijeva sve oblike poučavanja i učenja u kojima su studenti i mentori/nastavnici geografski razdvojeni, online učenje na daljinu odnosi se na posebnu online okolinu u kojoj se poučava i uči s pomoću računala kao medija za komuniciranje (npr. World Wide Web, e-pošta, softver za upravljanje učenjem kao što je Blackboard, koji ima pristup putem širokopojasnog interneta, satelita, kabelske i bežične tehnologije). Online učenje na daljinu sastavni je dio učenja na daljinu i još se naziva online učenjem, e-učenjem ili učenjem utemeljenim na webu (web-based). Iako postoji mnogo definicija učenja na daljinu, zajednička su obilježja svih njih metoda poučavanja i učenja u kojoj su skupine studenata razdvojene, korištenje interaktivnim komunikacijskim sustavom za povezivanje studenata, sredstava i mentora/nastavnika te trokut učenja na daljinu (tehnologija, sadržaji i usluge). U online okolini postoje četiri ključne vrste interakcije: student – online interaktivni komunikacijski sustav, student – sadržaj, student – student i student – mentor/nastavnik. Navedene su interakcije temelj za razvoj kolaborativnog učenja koje promiče učenje u online okolini.
Na koji način
Online učenje na daljinu može biti sinkrono, u kojemu mentor i student imaju međusobnu interakciju u stvarnom vremenu (uživo). Primjerice, dvosmjerna videokonferencija ili web-konferencija, telefonski razgovori i Skype samo su neki načini sinkrone komunikacije online učenja na daljinu. Asinkrono online učenje na daljinu ne provodi se u stvarnom vremenu. U tom slučaju mentor/nastavnik dostavlja studentu instrukcije videom, sustavom za učenje (Learning Management System – LMS), forumom, web-stranicom, elektroničkom poštom, blogom, tekstom poruke ili drugim medijima. Metode procjena znanja u online okolini usklađeni su s ishodima učenja i prema planu procjene znanja i kriterijima definiranim u ocjenjivačkoj shemi pojedinog predmeta. Obično se upotrebljavaju stalna procjena znanja prema metodi Tutor-marked Assignments (TMAs) i Computer-marked Assignments (CMAs) te ispitna komponenta u kontroliranim uvjetima (u organiziranom ispitnom centru ili videokonferencijom, oba puta uz potvrdu identiteta studenta). Iako nema razlike u ishodima učenja između sinkrone i asinkrone komunikacije, istraživanja pokazuju da studenti više vole sinkronu web-konferenciju nego tekstne nastavne materijale.
Zašto na daljinu
Zbog brzoga tehnološkog napretka, a posebno zbog lakšeg pristupa obrazovnim uslugama i promjene paradigme poučavanja i učenja, integriranih u informacijsku i komunikacijsku tehnologiju, obrazovni modeli drastično se mijenjaju. Zbog tih dramatičnih promjena, ubrzanih globalnim trendovima mobilnosti i razvojem suvremene svjetske ekonomije, potreba za visokoobrazovanom radnom snagom prelazi kapacitete konvencionalnog obrazovanja (npr. Indija i Kina). Nadalje, globalna obrazovna konkurencija i sve veći kapaciteti online sustava utjecali su na radikalnu promjenu uloge nastavnika. U interaktivnoj online okolini nastavnik nema ulogu predavača i prenositelja znanja, nego ulogu mentora, trenera i facilitatora učenja. Fokus nastavnika nije na prenošenju znanja, nego na njegovu stvaranju i učenju kako učiti.
U skladu s tim promjenama i trendovima prouzročenima razvojem informacijske i komunikacijske tehnologije sve više obrazovnih ustanova spoznaje da konvencionalni način poučavanja i učenja (licem u lice) ne zadovoljava povećanu potražnju za visokim obrazovanjem i ograničava studente i mentore/nastavnike u njihovoj kreativnosti i uporabi multimedijskih materijala za poučavanje i učenje. Rezultat takvih spoznaja jest restrukturiranje metoda poučavanja i učenja kako bi se osiguralo pravo na obrazovanje (raspoloživost, pristupačnost, prihvatljivost i prilagodljivost) onima koji imaju ograničene obrazovne resurse i poboljšala kvaliteta obrazovanja iskorištavanjem velikog potencijala interaktivnog komunikacijskog sustava. U Europi se metodom online učenja na daljinu koristi oko 1,5 milijun studenata, a predviđa se da će ih do 2025. u svijetu biti više od trideset milijuna.
Prilika za mnoge
Kvaliteta i učinkovitost online učenja na daljinu često se uspoređuju s klasičnim načinom obrazovanja. Recentna istraživanja pokazuju da nema znatne razlike između online učenja na daljinu i klasičnog obrazovanja kad je riječ o ECTS bodovima, kompetencijama koje se stječu, rezultatima učenja, sadržajnom okviru, provjeri znanja i drugim mjerenjima studentskog napredovanja. Međutim, online učenje na daljinu i klasično obrazovanje imaju i prednosti i nedostatke.
Obrazovni stručnjaci smatraju da su ključne prednost online učenja na daljinu mogućnost izbora kada i gdje učiti. Ono je velika prilika za pojedince koji imaju posao i obitelj, a žele dodatno obrazovanje (visoko ili cjeloživotno obrazovanje).
Ključni izazovi
Uspješna provedba online učenja na daljinu zahtjeva znatno obrazovanje i trening studenata i mentora/nastavnika, a posebno temeljna znanja kao što su sadržajno, pedagoško i tehnološko.
Međutim, ključni je izazov promijeniti percepciju da je učenje na daljinu lagan i jednostavan način zaobilaženja konvencionalnog obrazovanja (licem u lice). Tu percepciju dijele i mentori/nastavnici i studenti. Mentori/nastavnici misle da je glavna funkcija mentora/nastavnika diseminacija nastavnog sadržaja, a studenti računaju na to da je opterećenje manje jer nemaju obvezu slušati predavanja. U svrhu uspješne provedbe online učenja na daljinu treba ispuniti nekoliko ključnih pretpostavki (vidi tablicu) i rastati se s idejom da će ono biti mnogo lakše.
Online učenje na daljinu vjerojatno je budućnost visokog obrazovanja. Ideja da se s online nastavom može doći do ciljane skupine bilo gdje i bilo kada upućuje na zaključak da visoka učilišta mogu konkurirati za studente, nastavnike i resurse ne samo na nacionalnoj nego i na regionalnoj i globalnoj razini. Iako je online učenje na daljinu strateška odluka visokih učilišta kojom se može povećati broj studenata bez znatnog povećanja prostornih kapaciteta i studentskih domova, provedba tog modela obrazovanja još je izazov. Planiranje online nastave vrlo je zahtjevno i složeno, a međusobni odnosi nastavnika i studenata ključni su čimbenik uspjeha njezine provedbe. Pogriješi li se u tome, ponovno stjecanje studentskog povjerenja u online okolinu može biti mukotrpno i dugotrajno.