Parafrazirajući zapažanje nobelovca Ive Andrića o nekim drugim odnosima, slobodno možemo reći da osnivači pate zato što njihove organizacije nisu onakve kakve bi oni željeli da jesu, a organizacije pate zbog toga što su osnivači takvi kakvi jesu.
Organizacije su u ovoj patnji nemoćne, ali osnivači nisu. Dok ne dođu do pravog rješenja, do prave promjene, prolaze kroz mnoge bolesti, pa tako i kroz bolest koja se prepoznaje po simptomu koji se naziva ‘Cary Grant’.
- Da znaš kakvog sam pronašao, sjajan tip, profesionalac, mlad, a iskusan (ili iskusan, al pun energije)… dogovaram se s njim već mjesecima i skoro će sigurno pristati. Samo da završi neki megaprojekt u gigakompaniji. Mnogo traži, majku mu, ali ovakav vrijedi.’
To su riječi koje prvo čuju oni koje osnivač dobro poznaje, a vremenom i oni koje prepoznaje. Ako biste ga zapitali kakav je taj kojeg je tražio i, Bože ti hvala on je pristao, došli biste do jednostavne istine da on ima sve što osnivač ima i ima ono što osnivaču nedostaje. Ima sva znanja, snagu i karakteristike osnivača i, Bože ti hvala, sva znanja, mudrost i karakteristike koje osnivač nema. Znači, zna sve što on zna i zna sve što on ne zna, umije sve što on umije i umije sve što on ne umije… Razumije i tržište i organizaciju i kreativan je i analitičan i istrajan i popustljiv kad treba…
- ‘Svi bi htjeli biti Cary Grant, čak bih i ja htio biti Cary Grant’, izgovorio je jednom prilikom Cary Grant.
Dobar za zeta
Kad ga čujete da tako zbori, obvezno ne proturječite, NIPOŠTO osnivaču ne objašnjavajte da takav ne postoji, da su sve ovlasti u njegovim rukama, da jedino on zna šta se u organizaciji događa (ma ne zna ni on, ali ’ajd’…) da ni najbolji vozač Formule 1 ne može s metalik biciklom pobijediti u utrci formula. Ne izgovarajte ništa logično i samorazumljivo. On je sretan što je Cary Grant pristao i sve što preostaje svima prema sebi dobronamjernima je strpljenje. Ako ste daleko čekajte da ga opet sretnete, ako ste blizu prihvatite sporednu ulogu. I čekajte. Nekad samo mjesec, dva.. Ne više od šest. Ajd godinu dana... Sam će on prvo reći onima koje dobro poznaje, a vremenom i onima koje prepoznaje:
‘Gdje samo nađoh onog luzera?’; ili ‘Dobar je dobar, al‘ za zeta je dobar’; ili ‘Dobar je, al‘ na pecanje da ga vodim, da gliste namješta.’
Što se to događa, priča li o istom čovjeku? Zašto uspješan profesionalni menadžer postaje luzer, kandidat za zeta, za pomoćnika pecaroša? Zašto profesionalni menadžeri ne mogu voditi uspješne brzorastuće kompanije?
Ne može se dovoditi profesionalnog menadžera u organizaciju koja je podešena prema mjeri osnivača. Ustvari, možete da ga dovesti, ali on u njoj ne može ništa napraviti. Ne zato što ne zna, nego zato što nema ovlasti pokazati što zna. Te su ovlasti kod osnivača i to znaju i on i oni koji su godinama uz njega. Bilo je već bezbroj pokušaja da se osnivač od organizacije odvoji i organizacija od osnivača. ‘Cary Grant’ je samo jedna epizoda u španjolskoj seriji koja traje.
Strah od promjena
Zna li to profesionalni menadžer? Ako zna – zašto ‘Cary Grant’ pristaje na tu ulogu? U slučaju da je mlad, da još nije odigrao glavnu ulogu u Hitchcockovom filmu ‘Sjever – sjeverozapad’, a zašto ne bi?! Pod jedan – dobiva jako dobre uvjete (plaća, bonusi, kartica...), pod dva – eto, još jedno zvučno ime u ionako bučnom CV-ju. I u pravilu će ‘Cary Grant’ širiti priču o gigateatru. Ne ide u prilog ni njemu istina da je igrao sporednu ulogu u provincijskom kulturno-umjetničkom društvu. I tako će ga put kad-tad dovesti na ‘Sjever – sjeverozapad’. Ako je iskusan, pa ništa strašno – prevario ga blagoglagoljiv producent. A zbog te epizode ionako neće izgubiti zasluženog Oscara za životno djelo.
Znam da poneki od osnivača namjerno režiraju takve predstave. Ne samo da bi pokazali i sebi i drugima da i oni žele promjenu, da i oni žele da se organizacija odvoji od njih i oni od organizacije. Ili, ne daj Bože, da bi i sebi i drugima dokazali da bez njih ne može. Ne. Nego zato što se još uvijek boje ozbiljne promjene, još je ne žele, još uvijek ih ne boli, još uvijek im je lijepo, još uvijek im ne dopiru do ušiju (do mozga) iskrene riječi: ‘Ovo nije više samo vaša zajebancija (namjerno nema… *** iza zaj… ni BIP, op. a.) već od ovog živi tristo obitelji.’Sindrom ‘Cary Grant’ javlja se na putu sazrijevanja organizacije kao jedan od mnogih tijekom trajanja zablude da se stvari mogu dovesti u red samo odjednom i sve zajedno, i da sve što je manje od toga, truda vrijedno nije, sumnjivo je i otužno.