Znanja

Privatna veleučilišta moraju biti nositelj visokog obrazovanja

Hrvatska kao zemlja znanja’, taj istrošeni slogan samopromidžbe domaće visokoobrazovne industrije, najnovijom strategijom o obrazovanju, nažalost, još više gubi na važnosti. Puko isticanje znanosti i visokog obrazovanja kao hrvatskih razvojnih prioriteta nije od velike koristi ako se ne mogu usporediti s uspješnim obrazovnim sustavima u svijetu i ako nisu definirani tako da znače velik pomak od sadašnjeg stanja.

Pojam konkurentnosti kao da je nepoznat autorima državne strategije. Fokus je još na javnom obrazovanju, koje je predviđeno da bude nositelj napretka i oličenje fleksibilnosti, a privatna se ponuda visokog obrazovanja doživljava više kao nužna smetnja nego kao prilika da se napokon uvedu standardi visokog školstva usporedivi s onima u EU ili SAD-u. Tvrdnja da privatno poduzetništvo ‘ne može biti temelj, nego samo dopuna sustava’ nije utemeljena na empirijskim dokazima. Uspješna iskustva pokazuju potpuno suprotno: javna sveučilišta trebala bi biti dopuna privatnima i nuditi uslugu onima koji si je možda ne mogu priuštiti.
Argument koji se upotrebljava u opravdanju javnog obrazovanja – da pristup visokom obrazovanju mora biti dostupan svima, što se jedino može ostvariti javnom ponudom – nije potpun. Primjeri mnogih zapadnih zemalja pokazuju kako je privatna ponuda sveučilišnih i znanstvenih programa temelj kvalitetnog obrazovanja i znanosti, a javna je samo dopuna. Osim toga nije točno da privatna sveučilišta ikoga isključuju na temelju dohotka. Svaki student vrednuje se jedino i isključivo prema svom uspjehu i na temelju toga ostvaruje pravo na državne (i privatne) stipendije za sveučilišta.

Poticanje mediokriteta
Nažalost, u Hrvatskoj nema sustava financiranja privatnih sveučilišta stipendijama, što dodatno diskriminira privatni sektor u odnosu na javni te studente koje bi izabrali privatno sveučilište, ali zbog nedostatka novca odabiru javno. Uza stipendije trebalo bi uvesti sustav vaučera (kakav je najbolje razvijen u Švedskoj), gdje se javni novac dijeli sveučilištima razmjerno broju vaučera koje su skupili, tj. broju studenata koje su privukli. Tako se potiče konkurencija među sveučilištima za studente koji odabiru najbolji program na temelju usporedbe kvalitete.
U strategiji se ne prepoznaje kako je vrednovanje uspjeha na temelju kvalitete jedina prava inicijativa za pokretanje napretka. Nasuprot tomu, u hrvatskome javnom obrazovanju nagrađuje se neuspjeh, potiču mediokriteti i dopušta studiranje deset i više godina. Uspjeh pojedinih studenata u javnom obrazovanju, kao i u hrvatskom sportu, isključivo je individualan. Sustav jednostavno ne stvara kvalitetne pojedince.
Autori studije trebali bi znati da je od stotinu najboljih svjetskih sveučilišta samo desetak posto u javnom vlasništvu. Drugi su privatne ustanove s različitim oblicima upravljanja, ali s potpunom autonomijom odlučivanja od ministarstva i politike premda od države dobivaju novac i u stipendijama i raznim projektima. Upravo s privatnih sveučilišta, ponajprije američkih, od kojih neka ostvaruju prihode jednake polovini hrvatskog BDP-a, dolaze najbolji svjetski istraživači i ondje se profiliraju najkvalitetnija istraživanja. Niti je cilj ijedne od tih ustanova isključivo profit niti one aktivnošću onemogućuju ikomu jednak pristup obrazovanju; njihov je doprinos znanstvenom razvoju svojih zemalja golem. Poenta je u tome da se u visokoobrazovnim ustanovama na prvome mjestu ističe kvaliteta i studenata koje upisuju i profesora/istraživača koje zapošljavaju. Na vrhunskim svjetskim sveučilištima očekuju se stalan rad i napredak znanstvenika utemeljeni na objavama radova u vrhunskim časopisima (a ne objavama u opskurnim časopisima u kojima kolege iz iste ustanove jedni drugima recenziraju radove i dodjeljuju nagrade), kvalitetnom izvođenju nastave te stalnom sudjelovanju na mnogim znanstvenim i istraživačkim projektima za vladu ili privatni sektor.

Strategija ne nudi izlaz
Hrvatske javne visokoobrazovne ustanove zapele su u problemima neprepoznavanja prilika, rezignacije i inertnosti, pri čemu se svaki pokušaj promjene stanja doživljava kao udar na socijalnu pravdu. A strategija obrazovanja ne nudi izlaz jer je zarobljena u paradoksalnom zaključku da jedino državna strategija može jamčiti poticanje inovativnosti i fleksibilnosti javnog sektora (a javni je sektor valjda inertan jer prije nije bilo državne strategije koja bi bila ‘spiritus movens’).
Strategija se nije usredotočila na prilagodbu hrvatskog sustava konkurenciji iz Europske unije. Zadržava se na mjerama koje i ne razumije do kraja. Primjerice, uočava previše studijskih programa i potrebu njihove racionalizacije te ističe kako za velik dio nema opravdanja jer ne odgovara potrebama društva. Nije jasno prema kojim kriterijima autori strategije definiraju (ne)opravdanost i kako utvrđuju što su ‘potrebe društva’. Zasigurno ne znaju procijeniti stanje na tržištu rada bolje od onih koji osmišljavaju ponudu i potražnju obrazovanoga kadra. Obrazovno tržište relativno će brzo iskristalizirati kvalitetnije obrazovne programe, a oni koji su precijenili potražnju za nekim zanimanjima na tržištu rada i ne prilagođavaju se promjenom programa nestat će s tog tržišta.
Autori strategije, koji potječu iz proračunski financiranoga javnog obrazovanja, pokazuju primjetnu pristranost prema studijama za koje se zbog krize i zasićenja potražnja znatno smanjila ili je čak nema, ali i dalje se upisuje mnogo studenata. Posljedica takva nerazmjera između ponude i potražnje veća je nezaposlenost mladih čije vještine i znanja nisu traženi na tržištu rada, bar ne u tolikom obujmu. Za njihovu nekonkurentnost, uz njihov loš izbor, veliku krivnju snosi javni sustav visokog obrazovanja. Nemogućnost brze prilagodbe javnih sveučilišta višegodišnjim trendovima na tržištu rada dokaz je njihove nefleksibilnosti i nespremnosti na promjenu. Upravo tu nedostaje konkurencija privatnih visokoobrazovnih ustanova, koje se sustavno diskriminiraju obrazovnom regulativom (i takvim strategijama). Nije praksa samo u poslovnom svijetu da nestaju oni koji nisu spremni na promjene i prilagodbu. Sa svojom neučinkovitom praksom mogu opstati neko vrijeme samo uza snažnu potporu države, ali s visokim troškovima za društvo i gubljenjem resursa. Tako se gubi i potencijal za poticanje gospodarskog rasta. Ako se razvojne perspektive i dalje budu blokirale takvim i sličnim strategijama koje potiču mediokritete i nekonkurentnost, najbolji studenti, koji bi trebali postati okosnica napretka, naći će izlaz u odlasku iz zemlje.

Komentari