Hrvatska je u donjoj polovici ljestvice zemalja svijeta po mnogo čemu – konkurentnosti, izvozu, produktivnosti po zaposlenom, po udjelu zaposlenih u ukupnom stanovništvu, po kreditnom ratingu i još mnogo čemu, no ima jedna disciplina u kojoj smo na samom vrhu.
Jamramo, prigovaramo, ništa nam nije po volji. Tu smo prvaci! Nemojte mi reći da vi to ne radite, jer i sama se često uhvatim u tome da jamram, a i okružena sam ljudima koji stalno prigovaraju. Svakoj stvari nađemo nedostatak, sve kritiziramo, nikada i ni sa čim nismo zadovoljni. Kada se to, sa čime nismo zadovoljni, napokon promijeni, sjećamo se kako nam je lijepo bilo prije. Proklinjali smo prethodnu vladu i jedva dočekali izbore, no i dalje je bivše premijerke u medijima kao da i danas upravlja zemljom.
Sto dana Vlade - evo nam prilike da prospemo drvlje i kamenje na sadašnju Vladu! Bivšeg se sistema prisjećamo sa sjetom, iako smo slobodno vrijeme provodili u redovima banaka, na benzinskim stanicama ili na ‘šalterima‘ čekajući neki dokument. Kada dobijemo ministra koji je spreman preuzeti odgovornost, smeta nam što je bahat i ne traži mišljenje drugih. Kada netko konačno kaže da nismo u mogućnosti nastaviti sa socijalnom politikom kakvu imamo, ljutimo se na njega jer uvodi promjene (i još više jer nije naprasit kao nekad, pa nam ne daje mogućnost da ga ‘opalimo kako je zaslužio‘).Kako bismo uvidjeli je li nešto za nas dobro ili loše, prije svega trebamo ‘izvagati‘ što nam takvo ponašanje daje, a što oduzima. Zašto je, dakle, loše jamrati? Oduzima nam energiju – i nama i našoj okolini; ispunjava nas negativnostima i stvara ozračje neuspješnosti, nemogućnosti i pritiska – demotivira nas; nije konstruktivno jer u sebi ne sadrži kreativne ideje rješenja već se prije svega usmjerava na problem, a po zakonu privlačenja, toliko popularnom od nastanka fenomena filma ‘Tajna‘ - ono na što usmjeravamo pažnju – raste.
Što je to u prigovaranju dobro? Ispušemo se pa iz našeg sustava izađe negativna energija; daje nam često osjećaj veće vrijednosti u odnosu na onog koga kritiziramo i na što imamo prigovor...Hmmm...možda ima još ponešto, no nikako da se sjetim što to!? Razmišljam i ne dolazi mi ideja, pa zaključujem da vjerojatno ništa dobra u jamranju nema.Prekinimo s prigovaranjem, postavimo čvrste granice u komunikaciji s prijateljima, kolegama, poznanicima i čim netko zausti nešto negativno kažimo ‘odabirem na tu situaciju gledati s pozitivne strane‘. Pregrizimo jezik i uhvatimo se posla. Ooops! Tu smo! Ako ne jamraš – treba raditi, a to je u našoj kolektivnoj svijesti – čini se – nedostajući koncept. I zato - dosta priče - na posao!