05. veljača 2015.

Reorganizacija? Spašavaj se tko može!

Ana-Marija Vidjak
Ana-Marija Vidjak

Brojne tvrtke u današnje vrijeme prolaze kroz fazu restrukturiranja. Bilo da se radi o promjeni strategije poslovanja, organizacijske strukture ili broju zaposlenih i traženim kvalifikacijama. Ili o svemu navedenom.

Što je reorganizacija veća, to je potreba za pripremom uvođenja novina sveobuhvatnija i bitnija. No, ako ona izostane, što se dešava sa zaposlenicima?

Pitanje:

Radim u jednoj firmi već jako dugo, no zadnje dvije godine se radi reorganizacija posla i smanjuje se broj radnika, tako da je već jako puno ljudi dobilo otkaz. Nama koji smo ostali se nameću novi poslovni procesi bez adekvatne podrške i edukacije, tako da smo svi vrlo frustrirani i emotivno iscrpljeni. Nadređeni očekuju od nas da preko noći savladamo nove načine poslovanja i prilagodimo im se te apsolutno nemaju razumijevanja ili su i sami nemoćni za teškoće na koje nailazimo.

Nemamo se kome obratiti za pomoć, a ukoliko ne prihvatimo nametnuti način poslovanja, možemo dobiti ili dati otkaz.

Molim Vas mišljenje kako se postaviti u nevedenoj situaciji?! Unaprijed se zahvaljujem.

Odgovor:

Dvije godine koje navodite je izuzetno dug period tijekom kojeg ste Vi (a i neki drugi kolege) očevidac reorganizacije. Namjerno kažem očevidac jer se čini po onome što pišete da ne sudjelujete aktivno u kreiranju poslovne politike već ste tek promatrač. Takav odnos „snaga“ svakako stvara osjećaj bespomoćnosti, i u njemu djelomično leži uzrok frustracije i emotivne iscrpljenosti. Otkazi koje su donedavni kolege dobili (posebno ako su se dešavali u više navrata), dodatno ga produbljuju.

Druga situacija koja mi upada u oči je nedostatak sustava podrške za nove poslovne procese – mentorski rad, edukacije, dodatno osposobljavanje, podrška Human Resources odjela i sl. Po svoj prilici je Vaša tvrtka, kao i mnoge druge u našoj državi, odlučila krenuti s promjenama po principu „grlom u jagode“ s iluzijom da će se problemi rješavati „u hodu“. Posljedica takve (ne)strategije je uvijek kaotična atmosfera, nepovjerenje, visoka razina stresa i osjećaja nekompetencije, razočaranje, ljutnja, frustracija, rezignacija, izgaranje pa čak ponekad i odustajanje i depresija. Znam da Vam ovo nije utješna informacija, no nažalost, dešava se dosta često. Niste u tome sami, ni Vaša tvrtka niti Vi osobno.

Strah je kratkoričan motivator, i ako se nadređeni predugo „oslanjaju“ na njega, može dovesti do gore navedenih posljedica. S druge pak strane kažete da su možda i oni nemoćni za teškoće na koje nailazite. To je eventualno točno za Vašeg prvog nadređenog, čak i drugog, ali negdje u cijelog organizaciji netko ima moć. Naime, da su svi nemoćni, dakle promatrači, opstojnost tvrtke bi bila nemoguća. Razmisllite, koje je to tijelo ili osobe...?

Vratimo se na trenutak zaposlenicima, Vama i kolegama koji su u sličnoj situaciji kao Vi. Činjenica je da nemate ovlasti utjecati na ono ŠTO se dešava, no isto tako postoje koraci da utječete na to KAKO baš zato što ste vi ti koji provodite naložene promjene. Evo koraka za taj utjecaj:

1) Trebate „kritičnu masu“ ljudi koji su spremni istupiti, razgovarati i pregovarati s nadređenima. Ovisno o veličini firme, barem nekoliko osoba (4-5), po svoj prilici iz različitih odjela. Bilo bi korisno da su to sposobne i nekonfliktne osobe, poznate nadređenima kao odgovorne i odane

2) Gore navedeni skupe poteškoće na koje nailaze u radu, njihove eventualne posljedice i pitanja za nadređene te prijedloge za rješenja (ovo posljednje je iznimno bitno, u suprotnom ispada kao da se samo žalite). Vodite računa da su pitanja formulirana stručno, neutralno (da nisu kritična ili optužujuća) i zrelo.

3) Dogovori se sastanak s nedređenima koji imaju određenu količinu moći. Cilj sastanka je važno formulirati pozitivno, npr: “ poteškoće x i y odjela tijekom procesa reorganizacije i prijedlozi za njihovo rješenje“

Sve gore navedeno je važna priprema za upoznavanje nadređenih s problemima zaposlenika, ali ne na osobnoj, emotivnoj razini već na radno-procesnoj razini. U ovom slučaju vi iz profesionalne uloge pozivate nadređene iz njihove profesionalne uloge da zajednički sagledate i riješite probleme. Kad ovako postavite fokus, osjećaj bespomoćnosti je uvelike smanjen, vjerujem da se slažete.

Djelovati unutar ovakve grupe ljudi donijet će Vam olakšanje od osjećaja frustracije i iscpljenosti bar u tom procesu, zar ne? A, uz bar malo sluha od strane nadređenih, imate mogućnost djelovati na sveukupnu atmosferu u tvrtki.

Ako ništa od ovoga ne poduzmete, što bi bilo šteta, ali je moguće, preostaje Vam da štitite sami sebe,na osobnoj razini. Da uistinu prihvatite realnost takvom kakva jest, da odradite najbolje što možete ono što Vam je dano, da ne sudjelujete u „jadni mi“ razgovorima s kolegama (jer taj način komunikacije samo produbljuje loš osjećaj) , da po izlasku iz tvrtke isključite mozak (a možda i mobitel!) za sve vezano uz posao te da se posvetite obitelji, odnosima, hobijima tj. svemu onome što Vam puni baterije i na što imate utjecaj, i to pozitivan.

Sve ovo traži određenu količinu samodiscipline i „trening“, no učinkoviti su načini samozaštite od frustracije i izgaranja. Naravno, u tom slučaju, jedan od hobija Vam može postati potraga na novim poslom!

Želite li (anonimno) postaviti pitanje na svoj poslovni izazov/dilemu/pitanje, pišite na adresu Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Ana-Marija Vidjak, edukator i coachwww.sto-ako-ipak.hr