U najužem smislu korporativno upravljanje može se opisati kao formalni sustav odgovornosti menadžmenta prema dioničarima, podrazumijeva zaštitu interesa vlasnika, ponajprije mehanizmima discipliniranja menadžmenta.
S druge strane, u najširem smislu pojam uključuje cijelu mrežu formalnih i neformalnih odnosa koji se javljaju u korporacijama te posljedice tih odnosa za društvo u cjelini. Korporativno upravljanje može se shvatiti i kao skup procesa, običaja, pravila, zakona, odluka, institucija i nadzornih mehanizama kojima se utječe na upravljanje, kontroliranje i administriranje tvrtke.
Termin ‘moderna korporacija‘ uobličili su Berle i Means koji su u antologijskom djelu ‘The Modern Corporation and Private Property‘ prvi predstavili problematiku korporativnog upravljanja – odvojenost vlasništva od menadžmenta. Glavna područja korporativnog upravljanja vezuju se uz pitanja moći, ovlasti i odgovornosti u obavljanju temeljne djelatnosti poduzeća te njegovo ponašanje.
1. Tko nadzire korporaciju i zašto
Ključna su pitanja u poslovnoj praksi u domeni te discipline: tko nadzire korporaciju i zašto, kako se njome upravlja i u čijem interesu. Osnovni organizacijski problem koji korporativno upravljanje želi riješiti jest problem alokacije prava na odlučivanje i kontrolu prema subjektima koji imaju poticaj i informacije da učinkovito koriste korporacijske resurse radi stvaranja vrijednosti, a koji su u isto vrijeme odgovorni prema drugim stranama koje su se upustile u rizik angažmana u korporaciji. Korporacije su, prema definiciji, entiteti u kojima se istodobno raspodjeljuje posao i rizik, odnosno uključuju više strana odgovornih za formulaciju i uvođenje strategije te dobavljače kapitala spremne snositi rizik neuspjeha poslovanja, odnosno rezidualni rizik. Iako se taj rizik vezuje uza sve vrste poduzeća, njegove oblike možemo diferencirati na osnovi raspodjele rizika između uključenih strana putem formata pripadne odgovornosti.
2. Rezidualni rizik
U Hrvatskoj se korporativno upravljanje odnosi na upravljanje trgovačkim društvima, posebice na format dioničkog društva. Međutim, modele korporativnog upravljanja primjenjuju i poduzeća koja nisu formalno na tržištu kapitala. Razlog je tomu odvojenost vlasničke funkcije od funkcije administriranja resursima poduzeća – upravljačke funkcije, ali i društveni pritisak za transparentan prikaz poslovanja poduzeća. Premještanjem vlasničke uloge iz izravnog upravljanja poslovanjem vlasnik za preuzeti rizik (rezidualni rizik) potražuje udio u profitu poduzeća, a menadžment preuzima ulogu agenta koji je dužan raditi za dobrobit društva i svih ključnih interesno-utjecajnih skupina kao principala, ne samo vlasnika. Budući da korporativno upravljanje čini sustav nadzornih mehanizama kojima se oblikuje način djelovanja i ponašanja poduzeća, u današnjoj kompleksnoj poslovnoj stvarnosti dobro korporativno upravljanje te djelotvoran i kompetentan odbor postaju izvorom konkurentske prednosti.
3. Kodeksi
Temelji za razvoj korporativnog upravljanja u Hrvatskoj postavljeni su donošenjem Zakona o trgovačkim društvima. On kao tzv. lex specialis definira rad i djelovanje tijela društva, uprave, nadzornih iupravnih odbora te skupštine, čineći legislativni okvir koji definira ulogu i razvoj korporativnog upravljanja. No potreba za djelotvornom regulacijom korporativnog upravljanja općenito i posebno regulacijom djelovanja članova tijela društava, odnosno korporativnog ponašanja, nadilazi legislativni okvir (hard law) djelokruga rada tijela trgovačkog društva. Stoga su, slijedom OECD-ove inicijative i načela, razvijeni kodeksi korporativnog upravljanja u svojstvu nadgradnje pravnog okvira te temelja za razvoj i promicanje dobre prakse korporativnog upravljanja.
4. Tri teorijska pristupa
Sva složenost problematike korporativnog upravljanja prepoznata je i uobličena u tri temeljna teorijska pristupa korporativnom upravljanju: agencijskoj, ‘stakeholderskoj‘ i teoriji uslužnosti (engl. stewardship). Sve tri teorije zadiru u pitanja pozicije menadžera i njihove odgovornosti, ponašanja i ostvarivanja korporativnih ciljeva.
– Agencijska teorija temelji se na uspostavljanju ugovornog odnosa između zainteresiranih strana vlasnika-principala i menadžera-agenta.
– ‘Stakeholderska‘ teorija sagledava širi odnos između odgovornosti menadžmenta prema sinkronizaciji interakcija različitih interesno-utjecajnih skupina radi što boljeg zadovoljenja njihovih interesa i interesa poduzeća uobličenog u ostvarenje poslovnog rezultata.
– Teorija uslužnosti nastala je kao alternativa agencijskoj teoriji, temelji se na povjerenju i uslužnom odnosu između menadžera i zaposlenika te je važan potencijal za ostvarenje korporativne održivosti.
5. Mehanizmi upravljanja
Interni su mehanizmi korporativnog upravljanja odbor, naknade menadžmentu, koncentracija vlasništva, odnos s interesno-utjecajnim skupinama, korporativno izvještavanje, a eksterni mehanizmi podrazumijevaju tržište za korporativnu kontrolu, zakonodavni i regulatorni okvir, zaštitu manjinskih dioničara i konkurentske uvjete. Interni mehanizmi i njihovi međuodnosi sadržani su u kodeksu korporativnog upravljanja poduzeća. Eksterni se uglavnom promatraju iz perspektive nacionalne razine ili pripadnosti sustavu korporativnog upravljanja. U svakom od sustava, bio otvoreni ili zatvoreni, različito se rješavaju raspodjela socioekonomske moći, problem djelotvornosti odlučivanja i odnos između menadžmenta i vlasnika.
6. Otvoreni sustav
Otvoreni sustav korporativnog upravljanja svojstven je angloameričkomu poslovnom krugu. Cilj mu je uskladiti interese menadžmenta poduzeća i interese ulagača (sadašnjih i budućih dioničara). Interesi ostalih interesno-utjecajnih skupina u otvorenu su sustavu korporativnog upravljanja stavljeni u drugi plan. Zatvoreni sustav korporativnog upravljanja, koji obilježava kontinentalnu Europu i Japan, određuje složenost pravnih, kulturnih i institucionalnih odnosa kojima se određuje utjecaj pojedinih interesno-utjecajnih skupina na postavljanje ciljeva i nadzor nad provedbom poslovne politike poduzeća.
7. Zatvoreni sustav
Zatvoreni sustav temelji se na djelovanju velikih vlasnika (engl. blockholders) i banaka, a osnova je otvorenog sustava djelovanje tržišnih mehanizama. Temeljna je razlika između sustava u položaju i prirodi korporativne kontrole. U korporacijama kontinentalne Europe bît je u kontroli bez disperzije ‘vlasništva nad zaradom‘, a u američkim i britanskim korporacijama investitori imaju ‘vlasništvo nad zaradom‘, ali bez kontrole nad korporacijom. Međutim, u oba sustava dobro korporativno upravljanje temelji se na prikladnim kombinacijama pravne zaštite investitora i razine vlasničke koncentracije.Hrvatska pripada zatvorenomu modelu korporativnog upravljanja, za koji je karakteristična visoka koncentracija vlasništva i u kojem prevladava utjecaj internih mehanizama korporativnog upravljanja.
8. Nadzorni i upravni odbori
Ključnu ulogu u korporativnom upravljanju imaju nadzorni i upravni odbori oblikovanjem ponašanja i djelovanja menadžmenta te poduzeća u cjelini. Nemoć, inertnost i nesposobnost, oportunističko ponašanje menadžera i orijentacija prema vlastitim sebičnim interesima, razlaz u strateškim pitanjima, loša djelotvornost poduzeća s obzirom na postavljene planove i konkurenciju, nepovjerenje i problemi u međuljudskim odnosima, promjena u položaju korporativne kontrole mogu potaknuti upravni ili nadzorni odbor na promjenu na vrhu korporacije.
9. Reputacija
Razumijevanje odnosa među različitim mehanizmima korporativnog upravljanja važno je za utvrđivanje učinaka njihove primjene. Međutim, korporativna praksa sve više etablira važnost korporativne reputacije kao integrativnog i balansirajućeg mehanizma korporativnog upravljanja. Kao što se poduzeća natječu za kupce, tako se utrkuju i za reputacijski status. Dobra reputacija može biti najvažnija imovina koju su principali povjerili vrhovnomu menadžmentu: dugotrajno se stvara, lako izgubi i teško ponovno gradi jer se temelji na percepciji, prosudbi, očekivanjima, povjerenju, signalima, ponašanju i djelovanju poduzeća. Budući da je korporativno upravljanje kao disciplina usmjereno na upravljanje i nadzor korporativnih aktivnosti ukupno i prema različitim interesno-utjecajnim skupinama, u tom kontekstu dobra korporativna reputacija može djelovati kao implicitni mehanizam korporativnog upravljanja, odnosno kao integrirani samoregulirajući okvir djelotvorna i učinkovita upravljačkog sustava. S obzirom na to da su odnosi s interesno-utjecajnim skupinama temeljni mehanizam kojim reputacija utječe na poduzeće, ona prirodno preuzima ulogu nadzora nad kvalitetom upravljačkog sustava.