Prije nekoliko mjeseci zamolila me prijateljica da pomognem u traženju djevojčice koja je otišla od kuće. Razmišljajući kako najbrže proslijediti fotografiju i obavijest, zaključila sam da će najbolje biti ako to učinim preko Facebooka.
Imam dosta prijatelja na toj društvenoj mreži te sam procijenila da će se tim putem vijest najbrže proširiti. Postavila sam fotografiju djevojčice, napisala sam da mi je njezina mama prijateljica i ostavila broj za kontakt. Odjednom, nakon dva dana, počela sam dobivati velike količine (oko 80) zahtjeva za prijateljstvo iz Hrvatske, ex YU, ali i iz Europe. Pogledam profile i vidim da se radi od mladima između 12 i 18 godina. I ostanem u čudu. Otkuda tolika ‘navala‘ djece?
Dva sam tjedna svakodnevno odgovarala na pitanja je li djevojčica nađena, kako stupiti s njom u kontakt, neki dečki su se malo i zaljubili, a bilo je i oštrih prijekora kako sam mogla izgubiti vlastito dijete. Strpljivo sam im objašnjavala da to nije moje dijete i da ga nisam izgubila te da ću javiti kada bude pronađena. I stvarno su ju ta djeca pronašla, tako da je priča sretno završila. Sad imam, zahvaljujući tom događaju, puno mladih fejs prijatelja. Tko su oni? Generacija Z.Još nismo pravo naučili kako komunicirati sa Generacijom Y, kad evo njih. Pripadnici Generacije Z djeca su generacije X i samo prema statistici u SAD-u ih je 67 milijuna i prva su generacija 21. stoljeća. Za njih je CD vintage predmet, prijatelje nalaze preko Facebooka i ostalih društvenih mreža, njihove su dječje knjige čitane i priče ispričane pomoću Kindles-a i iPads-a, a WWW je dio njihovog života od samog rođenja. Reći da je Generacija Z vješta s tehnologijom, nije dovoljno dobar opis. Generacija Z jest tehnologija. Dok su njihovi roditelji, pripadnici Generacije X, odrastali u vrijeme Hladnog rata i prvih Apple McIntosh računala, njihovi potomci danas žive u svijetu ‘tagginga‘, ‘like‘ tipki i na taj način komuniciraju. Oni znaju kako sebe brendirati i nisu osobito impresionirani sa svim marketinškim taktikama koje se danas koriste u potrošačkom društvu. U njihovom svijetu koji stvaraju za sebe, jednostavnost i transparentnost će biti temeljne vrijednosti, a taj će svijet biti uglavnom virtualan.
Je li to dobro ili loše? Nije jednostavno odgovoriti na ovo pitanje. Reći da je virtualan svijet loš značilo bi negirati novo doba u kojem mi već jesmo i koje se strelovitom brzinom razvija. S druge pak strane, reći da je virtualni svijet isključivo dobar, značilo bi negirati osnovnu ljudsku potrebu za živom, osobnom komunikacijom. Ono što će biti naš izazov za ne tako daleku budućnost, bit će kako pronaći pravu mjeru, sredinu u kojoj će se približiti naš dosadašnji način života sa virtualnim svijetom. Što možemo naučiti jedni od drugih?Što možemo naučiti Generaciju Z? Globalno gledajući, svijet koji smo stvorili i nije baš neko sretno mjesto. Glad, bolesti, sistematsko uništavanje prirode, krah svjetskih tržišta i siromaštvo – to je naša današnja slika. Ipak, i u takvom svijetu ono što je opstalo i još se drži je ljudska potreba za kreativnošću i stvaranjem. To je nešto što Generaciji Z nedostaje. Internet i pritisak na tipku jesu, ako čovjek nađe pravu mjeru, vrlo korisni. Ali, postanu li isključivi način života u kojem se ne mora razmišljati jer sva rješenja koja trebaš lako nađeš na odgovarajućim web stranicama, mozak će atrofirati, rječnik osiromašiti, govor se neće razviti. To je nešto o čemu bi i roditelji, ali i cijeli obrazovni sustav morali voditi računa.
Što možemo naučiti od Generacije Z? Oni su svijet individualaca koji se interesno povezuju, brzo reagiraju, još brže se organiziraju. Poslovni svijet u kojem si dio sustava koji je upravo usmjeren na gušenje osobnosti koja mora biti podređena zajedničkom cilju oni neće razumjeti. Autoriteti koji svoju vlast generiraju isključivo s aspekta pozicije za njih neće značiti ništa. Cijenit će ljude prema njihovoj spremnosti da im se približe i da ih shvate. Njihov je svijet digitalno ‘downloadabilan‘ i socijalno ‘uploadabilan‘. Ono što mi moramo razumjeti je da je to njihov svijet, svijet kojeg moramo što prije prihvatiti i prilagoditi mu se. Ono što im je zajednička karakteristika: iznimno su ekološki osviješteni i briga o okolišu biti će odlučujuća pri izboru kompanije u kojoj će raditi. Kao i njezina društvena odgovornost.
Što još možemo naučiti? Vratila bih se na početak ovog teksta. Ono što me posebno dirnulo u priči o nestaloj djevojčici, je osjećaj suosjećanja i razumijevanja koji se mogao pročitati iz svakog njihov posta, kao i snažan osjećaj pripadnosti i zajedništva. Nešto što smo mi u odraslom svijetu već odavno zaboravili. Kaže se da u životu ništa nije slučajno. Vjerojatno nije slučajno da sam ja dva tjedna prije nego sam stekla toliko puno mladih prijatelja, započela pisati knjigu o Fejs generaciji, o Generaciji Z.
mr.sc. Neda Fleur Janovski, komunikacijski terapeut, Otvoreni prostor