22. svibanj 2016.

Tajno društvo - Prijenos vlasništva bez sukoba u obitelji

lider.media
lider.media

Poznato je da je 1958. životni vijek poduzeća u prosjeku bio 60 godina, 1980. smanjio se na 25 godina, a danas je samo 15 godina. Uzmemo li to u obzir, mogli bismo se lakonski zapitati ima li promišljanje o prijenosu vlasništva i/li upravljanja u obiteljskim poduzećima uopće smisla.  No smisao ovog pitanja nastavlja se općenito na pitanje čemu uopće nasljeđivanje.

Obiteljska poduzeća češća su u društvima gdje postoji jača socijalna kohezija, a među njima je i Hrvatska. Takva poduzeća imaju svoj smisao, a on proizlazi iz činjenice da su često upravo nasljednici najpogodniji budući vlasnici i upravitelji obiteljskih poduzeća. Poželjno je da vlasnici obiteljskih poduzeća počnu razmišljati o načinu prijenosa vlasništva svojim sljednicima što prije jer trebaju imati izlaznu strategiju iz mnogih, i poželjnih i planiranih, ali i nepoželjnih situacija na tržištu.

Pravne specifičnosti S obzirom na to da se u obiteljskim poduzećima često kao način prijenosa podrazumijeva nasljeđivanje, smatram da bi prenositelji trebali, prije svoje smrti, obratiti pozornost na pojedine specifičnosti u nasljednom pravu. Primjerice, u slučaju da ostavitelj smatra da je pojedini njegov potomak podoban za nastavak upravljanja obiteljskim poslovanjem, bilo bi prigodno takvu ostaviteljevu želju uobličiti u oporuku, što je, nažalost, u našem društvu rijetkost. Bez obzira na oporučno raspolaganje, međutim, pojedini nasljednici imaju pravo na tzv. nužni dio. To znači da ostavitelj, bez obzira na svoju volju, ne može, u pravilu, u potpunosti isključiti ostale nužne nasljednike.  S druge pak strane, kod bračne i izvanbračne zajednice relevantna je i bračna stečevina. Prema Obiteljskom zakonu, bračna je stečevina imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine. Tako, na primjer, pojednostavnjeno rečeno, ako ste cijeli život radili, a vaša je supruga kod kuće čuvala djecu, i njoj pripada pola od svega što ste stvorili od te vaše plaće. Na isti način, ako ste vlasnik obrta ili društva s ograničenom odgovornošću i kao takvi ste upisani u obrtni ili sudski registar, vaše je samo pola, a polovica pripada vašem bračnom ili izvanbračnom drugu. Tako svakom bračnom drugu pripada po jedna polovica svega što su stekli na prethodno naveden način, bez obzira na to što je možda samo jedan od njih ulagao svoj rad primjerice, u neko društvo. Bračni su drugovi, u pogledu navedene imovine, suvlasnici u jednakim dijelovima. Upravo zato bračna je stečevina relevantna za prijenos poslovanja. Ovo je bila i tema pred Ustavnim sudom, prema čijoj vam odluci ako kupite i stan od nekoga tko je upisan kao vlasnik, ali je u braku, taj njegov bračni drug može osporiti prodaju svojeg dijela. Sklapanjem bračnog (ili kolokvijalno nazvanog – predbračnog ugovora) takvi se pravni učinci mogu drukčije urediti. No, kao i oporuke, bračni se ugovori u Hrvatskoj rijetko sastavljaju i sklapaju, što nam govori da kad preuzimamo nečiji biznis, trebamo pitati postoji li tu i udio bračnog druga. U hrvatskom društvu rijetko se sastavljaju oporuke, a još se rjeđe sklapaju (pred)bračni ugovori. Općenito, kod nas nije praktično unaprijed razmišljati o uređenju obiteljskih imovinskih odnosa.  Smatra se, a s tim se ne bih složio, da je sklapanje bračnog ugovora izraz nepovjerenja među bračnim drugovima. Upravo suprotno, često je to izraz najvećeg povjerenja. Također, ono je izraz zrelosti te podrazumijeva jasnije, brže i jeftinije rješavanje mogućih budućih problema.

Strah od osporavanja Katkad se ostavitelj plaši da će njegova odluka o tome tko će ga i kako naslijediti biti osporena. Da bi to spriječio, u tom je slučaju moguće sklopiti ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine za života. Taj ugovor ima svoje obveznopravne, ali i nasljednopravne učinke. Da bi taj ugovor bio valjan, potrebno je da svi potomci, kao i bračni drug, daju svoje suglasnosti na ustup. Taj akt ima iznimnu vrijednost jer se obiteljski imovinski odnosi uređuju još za života te se očekivanja nasljednika ne nadovezuju na ostaviteljevu smrt. Tako se tim ugovorom može odrediti da djeca ostavitelja imaju jednake ili nejednake udjele u poduzeću. Postoje razlike u prijenosu pojedinih vrsta obiteljskih poslovanja, kao što su primjerice obrt ili d.o.o. Obrt je složenije prenijeti od društva s ograničenom odgovornošću, jer se obrtnicom veže uz osobu vlasnika. Primjerice, prema Zakonu o obrtu, žele li nasljednici prenijeti obrt na sebe nakon smrti obrtnika, dužni su to prijaviti mjesno nadležnom uredu državne uprave u roku od 30 dana od završetka ostavinskog postupka, i pri tome imati obrtnicu. Dakle, ako želite prenijeti obrt na nasljednike, netko od njih treba biti obrtnik, a ostali tu nemaju nikakvih posebnih koristi. Također, važno je svratiti pozornost na imovinu koja nije dio imovine obrta, jer je na određeni način potrebno urediti i njezin pravni status pri prijenosu. Posredno je moguće pitanje prijenosa obrta riješiti osnivanjem zajedničkog obrta, pri čemu prethodni vlasnik obrta netom nakon osnivanja može prepustiti obavljanje obrta drugoj osobi. Drugi je način preustroj obrta u d.o.o. pri čemu se radi prijenos gospodarske cjeline, a prijenos na taj način može biti porezno isplativ. Jedan od mogućih načina prijenosa poslovanja osnivanje je tajnog društva,  ponajprije jer se takav prijenos ne upisuje u sudski registar, s obzirom na to da tajno društvo nije trgovačko društvo. Tajni član izravno nema pravo odlučivanja, ali, s druge strane, ne odgovara za obveze društva. Dakle, jednom sinu predate poduzeće, a ostaloj djeci date samo pravo da iz tog poduzeća primaju dobit. Ona se ne mogu miješati u poslovanje poduzeća, a opet nisu zakinuta za korist iz tog poduzeća. Dobro je i što nitko treći za to ne mora znati – zato je to tajno društvo. Vlasnik poduzeća u poziciji je tu pravnu mogućnost iskoristiti kako bi svoje poslovanje prenio i na nasljednika, pri čemu nasljednopravna pravila prelaze u drugi plan. Na taj način također poslovanje obiteljskog poduzeća može ostati u obitelji. U praksi vidimo da suvlasnici pokušavaju te odnose urediti u osnivačkom dokumentu, što nije ni praktično jer je taj akt javno dostupan, a ne rješava ni bît problema, odnosno koliko tko uopće treba sudjelovati u radu poduzeća i donošenju odluka, a koliko samo ubirati profit. Zato i rješenja kao što je sklapanje odvojenoga dioničarskog ugovora treba raditi samo ako prihvaćamo da će svi imati mogućnost i pravo odlučivati.

Danijel Pribanić