25. studeni 2015.

Trebamo pojesti još dosta žganaca da bismo uspješno lobirali

Sastavni je dio odgovornosti svakog upravljača da svim zakonitim sredstvima zagovara interese organizacije za koju radi. Profesionalci mu u tome mogu pomoći

Hrvatska nastoji hvatati korak za lobističkim praksama u drugim zemljama, a stručnjaci za komunikaciju u tome imaju važnu ulogu. Tome u prilog idu osnivanje Hrvatskog društva lobista (HDL), poticanje diskusije i promocija profesije, objavljivanje radova o profesiji i donošenje zakona o lobiranju, na kojem HDL radi već neko vrijeme. Donošenje zakona o lobiranju unaprijedilo bi profesiju i profesionalizirao je te odgovorilo na pitanje tko u Hrvatskoj lobira i za čije interese.

Umijeće mogućega

Savjetnik i specijalist za odnose s javnošću agencije Dialog komunikacije Bruno Jelić podsjeća da pozicija industrije lobiranja nije jednolična. Sjedinjene Američke Države, primjerice, kolijevka su lobiranja i nose stoljetnu tradiciju profesionalne lobističke prakse bez premca na globalnoj razini. Lobiranje je u europskom kontekstu relativno nova pojava, uz Veliku Britaniju i Bruxelles kao iznimke.

– Lobiranje u svojem djelovanju kao i ostale profesije ima realna ograničenja, međutim, za razliku od većine drugih profesija, može napraviti ozbiljnije promjene u političko-gospodarskom kontekstu, npr. ubrzati realizaciju investicija, promijeniti i dopuniti nepotpune zakone, promijeniti zakonodavne okvire i posljedično utjecati na pojedine grane gospodarstva i sl. Kao i kompanije, tako bi se i lobisti koji zastupaju njihove interese trebali držati zakona koji sprječavaju nezakonito poslovanje, jer kada jednom prijeđete granicu zakonitog, zauvijek gubite imidž kredibilnog lobista, što je u ovom poslu dugoročno gledano pogubno. Što se novca tiče, on kao i u svim drugim poslovima i projektima osigurava lakšu protočnost i provedbu aktivnosti, ali je daleko od presudne karike koja će utjecati na uspjeh ili pad lobističke inicijative ili kampanje – veli Jelić.

Suprotstavlja se i kritičarima lobiranja i zagovaranja interesa koji, kaže, obično ističu da lobisti zastupaju partikularne interese, odnosno interesne grupe na štetu javnog interesa.

– Suvremeni realistički koncepti interesa rezolutno odbacuju ideju o jedinstvenom javnom odnosno nacionalnom interesu te smatraju da je gospodarsko-političko okružje proces sukobljavanja različitih grupnih interesa. No neovisno o toj tvrdnji i promašenim konstatacijama kritičara lobiranja, neke specifične interese kao što su uspješno gospodarstvo, smanjenje nezaposlenosti i viši životni standard možemo nazvati nacionalnim interesima. Na internacionalnoj i nacionalnoj razini zagovaratelji interesa svoj interes prirodno stavljaju na prvo mjesto, ali uvijek paze da je njihov interes legitiman, da ne ugrožava interese industrije u kojoj djeluju ili zemlje u kojoj posluju. Svaki oblik interesa koji bi narušavao sustav kao cjelinu bio bi uzaludan lobistički napor jer je lobiranje kao i politika ‘umijeće mogućeg‘ i teži prihvaćanju ideja koje odgovaraju većini uključenih strana, inače se jednostavno ne bi mogao zadržati – objašnjava Jelić.

Standardi usklađenosti

Zagovaranjem određenih interesa u svakodnevnom radu osim tvrtki bave se i brojni drugi, primjerice neprofitne i nevladine organizacije, vjerske i civilne organizacije, sindikalne organizacije, ali i ministarstva i vlade suverenih država, naglašava Kristina Laco, direktorica Komunikacijskog ureda Colić, Laco i partneri. Za sve njih pri zagovaranju interesa trebala bi vrijediti jednaka pravila.

Kada se u lobiranju ne primjenjuju čvrsta etička pravila, bez obzira na to koja ga interesna skupina inicirala, može se skliznuti u zonu nedovoljne transparentnosti pa i korupcije. Zbog takvih praksi legitimna djelatnost profesionalnih lobista često u startu ima negativnu konotaciju.

Uvođenju reda, objašnjava Kristina Laco, koji bi pomogao popravljanju profesionalnoga kredibiliteta lobista ne pomaže trenutačno šarolika zakonodavna regulativa i među članicama Europske unije. HDL predlaže donošenje zakona o zagovaranju interesa, ali za sada, žali Laco, bez uspjeha. Zato, kaže, u regulativi poslova lobiranja i, šire od lobiranja, poslova odnosa s javnošću sigurno zaostajemo za dobrim praksama koje primjenjuju neke članice EU, u usporedbi s kojima je SAD otišao najdalje u uređivanju transparentnog zagovaranja interesa.

– U praksi pri zagovaranju interesa tvrtki u stranom vlasništvu koje posluju u Hrvatskoj ipak pomaže to što ih većina ima vlastite standarde usklađenosti (pravilnike za ‘compliance‘). Prema njima, neprihvatljivo je netransparentno i nezakonito djelovanje koje se odnosi na sukob interesa ili uključuje bilo kakvo davanje ili primanje mita. Većina tih tvrtki ima i vlastite službe koje se brinu da se standardi poštuju. Etičke kodekse imaju, naravno, i profesionalni lobisti, neprofitne i nevladine organizacije, kao i državni službenici te bi već samo primjena tih kodeksa u praksi trebala osigurati zagovaranje interesa u okvirima zakona. No to ne znači nužno i osiguravanje transparentnosti u tim aktivnostima, koju se ne može postići bez donošenja zakona i registriranja lobista, uza sankcije drugačijih praksi – tvrdi Kristina Laco. 

U društvima kao što je naše, ističe, različiti se oblici koruptivnog ponašanja i ne prepoznaju jer su sastavni dio tradicije i lokalnog folklora. Darovima se iskazuje zahvalnost za nešto što je ionako nečiji posao, zato je, prema mišljenju Kristine Laco, još važnije imati zakonsku regulativu i registraciju lobista te kvalitetno  nadzirati lobističke aktivnosti. Sastavni je dio odgovornosti svakog člana uprave poduzeća, direktora neprofitne ili nevladine organizacije te ministara u vladi suverene države da svim zakonitim sredstvima i snagama zagovaraju interese organizacije za koju rade.

Prilike za argumentiranje

Tvrtke svakako moraju podastrijeti predlagaču nekog njima relevantnog zakona ili regulatornom tijelu sve argumente kakve bi trebale biti odluke, pravilnici ili zakon. 

– Argumenti se moraju temeljiti na znanstveno utvrđenim činjenicama, praksama drugih zemalja, utemeljenim procjenama učinaka i utjecaja odluka izvršne i zakonodavne vlasti ili regulatornih tijela na različite dionike tvrtke koja zagovara interese. Ako se menadžment ne bavi i tim aktivnostima, samostalno ili uz pomoć profesionalnih lobista, ne radi dobro svoj posao. Isto vrijedi i za neprofitne organizacije i za predstavnike civilnog društva, ali i za ministre u vladi, koja se mora baviti lobiranjem za rješavanje političkih pitanja na međunarodnoj sceni – objašnjava Kristina Laco.

Pomoći im mogu profesionalni savjetnici za odnose s javnošću koji poznaju procese donošenja odluka u institucijama, razumiju s kime, kada i s kojim argumentima treba razgovarati i kojim kontaktima mogu pomoći da se prilika za argumentiranje nečije pozicije otvori. Moraju se, naravno, i ponašati u skladu s najvišim etičkim standardima, zakonito i transparentno, ali, prema mišljenju Kristine Laco, u Hrvatskoj ćemo morati pojesti još dosta žganaca dok se takva praksa ne uvriježi.