Prije mnogo godina, otprilike pred kraj prvog mandata američkog predsjednika Clintona, bio sam u Washingtonu sudionik velike međunarodne konferencije vezane uz intelektualno vlasništvo. Sâm predsjednik pozvao je sve sudionike na večeru u Bijelu kuću i prije nastupa elite američkih glazbenika održao je dojmljiv govor.
Najvažnija poruka bila je ona kako SAD svoj uspjeh i prosperitet duguje kreativnim ljudima. Upravo zato beskompromisno poštuje pamet, intelektualno vlasništvo, a među mladim ljudima u sklopu svojega obrazovnog sustava njeguje inicijativu, potiče na razmišljanje i kreativnost. Znanje, rekao je, stavljaju u funkciju svoga razvoja, razvoja znanosti, gospodarstva, kulture….. I ne samo to: sustavom stipendija, imigracijskom politikom i politikom zapošljavanja SAD iz cijelog svijeta, pa i iz Hrvatske, privlači najobrazovanije i najkreativnije kadrove, prebacujući tako trošak svog razvoja dijelom na države iz kojih dolaze ponajbolji kadrovi čije su školovanje platile te države.
Sjedinjenim Američkim Državama kao najjačoj svjetskoj ekonomiji tek se ujedinjena Europa počela približavati i biti im konkurencija na globalnoj razini. Stratezi europskog razvoja razumjeli su da je upravo obrazovni sustav i odnos prema znanju i kreativnosti jedan od najvažnijih faktora napretka američkoga gospodarstva. Europski odgovor bila je reforma visokog obrazovanja, tzv. Bolonjski proces, kojim se nastojalo parirati američkomu modelu studija. Elementarno, američki model prije, već nakon tri godine, visokoobrazovane mlade ljude, kako ih mi zovemo, prvostupnike, od milja i ‘bakalare‘, šalje na tržište rada. Neki od njih, u pravilu nakon koje godine rada, s određenim praktičnim iskustvom nastavljaju studij u tzv. master programu. Ako im je znanost opredjeljenje, još uži krug nastavlja doktorske studije.
Obrazovni model sličan američkomu
Bolonjskim procesom, koji je također želio skratiti sveučilišni studij s četiri na tri godine s idejom ranijeg uključivanja u svijet rada, Europa je htjela i sama željela obrazovni model sličan američkomu. Štoviše, najjača europska država, Njemačka, svojim sustavom stipendija uzvraća Americi udarac: najatraktivnije znanstvene stipendije, posebno u prirodnim i tehničkim znanostima, usmjerene su prema talentiranim i uspješnim Amerikancima.
I Hrvatska je prihvatila Bolonju. Ali, kod nas, kao i u velikom dijelu drugih europskih država, pokazalo se da postoje ozbiljni problemi u ostvarenju dobrih ideja Bolonje. Prvo, pokazalo se da ekonomska baza, financiranje studija, nije odgovarajuća. Umjesto autonomije sveučilišta i financiranja prema tzv. lump sum modelu sve više etatiziramo upravljanje sveučilištima i javnim visokim školama. Ministarstvo odlučuje gotovo o svemu ‒ od razvoja do zapošljavanja. Koliko je taj fenomen etatizacije sveučilišta prouzročen stanjem svijesti i reliktima bivšega društvenog uređenja, a koliko je potaknut time što novca jednostavno nema dovoljno za drukčiji model, nije lako procijeniti.
Nadalje, tržište rada i sustav obrazovanja ne korespondiraju. Ne samo da se mnoge struke vrlo teško pronalaze na njemu nego, u gotovo svim strukama, tržište rada jednostavno ne prepoznaje prvostupnike. Jesu li razlog tome obrazovni programi koji ne osposobljavaju mlade za poslove potrebne gospodarstvu i javnom sektoru ili poslodavci jednostavno još razmišljaju u kategorijama visoke i više stručne spreme, treba tek istražiti. Zasigurno, i kriza s padom gospodarske aktivnosti tu ima svoje prste.
Napokon, model blizak američkomu očito nije bilo moguće uspješno uvesti zbog europskih specifičnosti, gospodarskih, kulturnih i vrijednosnih, odnosno specifičnosti svake zemlje. Humboldtovski model visokog obrazovanja, koji je dugo njegovan i duboko usađen u europsku obrazovnu tradiciju, koji je, budimo iskreni, tijekom mnogih godina odgojio sjajne umove i dao velike rezultate, teško je u kratkom vremenu zamijeniti modelom koji počiva na drugome vrijednosnom sustavu. Kod nas su dodatan problem prevelika usmjerenost osnovnog i srednjeg obrazovanja na memoriranje činjenica i premalo motivacije za kreativno razmišljanje.
Obrazovanje kao javno dobro
Uz to, u postupku prihvaćanja Bolonje bilo je mnogo sukoba povezanih s određenim interesima, zapravo nebitnih za globalnu sliku obrazovnog sustava. Ponavljati sve one priče o pravnoj osobnosti, predrasudama o privatnoj inicijativi u visokom obrazovanju, fingiranju novog sustava radi komocije profesorskoga kadra, jednostavno nema smisla.
Povratka nema, bolonjski sustav valja primijeniti, ali i razumjeti da njegove dogme nastale u znanstvenoj i sveučilišnoj administraciji treba moći kritički preispitati. Treba također prihvatiti da je potreban nov model financiranja znanosti i visokog obrazovanja jer sadašnji jednostavno potfinancira sustav i prijeti njegovim urušavanjem. Glavni izazov bit će kako pomiriti temeljnu ideju o obrazovanju kao javnom dobru, pod jednakim uvjetima dostupnom svim mladim ljudima, s time da je sve veći raskorak između potreba i financijskih mogućnosti proračuna da se ta plemenita postavka ostvari.
Ako pogledamo što je sve resorno ministarstvo činilo na uspostavi novoga visokoobrazovnog sustava, valja reći da je uloženo mnogo truda i da ministrima koji su bili na njegovu čelu nije bilo nimalo lako. Nije samo riječ o kroničnoj besparici i tome da teza o znanosti i obrazovanju kao prioritetima i motorima razvoja u političkoj praksi nije potvrđena. Znanost i obrazovanje, htjeli to priznati ili ne, oduvijek je bilo i jest drugi ešalon politike, daleko od onoga što zovemo visokom politikom. Drugo, projekcija racionalnog i gospodarstvu kompatibilnog sustava pretpostavlja da imamo sliku o kadrovskim potrebama u idućih pet do deset godina. Hrvatska je jedna od pet europskih zemalja koje nemaju srednjoročnu ili dugoročnu projekciju kadrovskih potreba. Ali taj posao ipak ponajprije mora obaviti samo gospodarstvo. I, napokon, valja mijenjati sustav vrijednosti, što je mnogo teže od organizacijskih, pa i financijskih zahvata. Kao društvo moramo više poštovati znanje i kreativnost. Obrazovni sustav, od osnovne škole pa do doktorata, mora više poticati kreativnost. A odnos društva prema onima koji znaju, koji svojom kreativnošću daju poseban doprinos, mora biti posve drukčiji. To vrijedi i za moralni aspekt odnosa prema kreativnosti, i za financijsku valorizaciju znanja i kreativnih ideja.