Oni koji se bave profesionalnim menadžmentom i vode operativno poslovanje poduzeća, što podrazumijeva svakodnevno donošenje mnogih izvršnih odluka i stalni nadzor nad svim aspektima korporativnog upravljanja te brigu za to, itekako su svjesni koliko je to zahtjevna i odgovorna dužnost – podjednako u smislu osobne odgovornosti za zakonitost i za rezultate poslovanja te u odnosu na interese i očekivanja investitora, zaposlenika, kupaca, partnera, lokalne zajednice, države i drugih dionika.
Pri tome vrijede dva temeljna postulata trgovačkog prava i prava društava kapitala. Prvi pokazuje da je u funkciji održivog poslovanja i razvoja konkurentne sposobnosti poduzeća dopušteno sve što izrijekom nekom pravnom normom nije zabranjeno ili ne proturječi nekoj normi javnog morala i dobrih poslovnih običaja, a drugi vrlo precizno adresira osobnu odgovornost direktora za sve činidbe i propuste dužne pozornosti u vođenju poslovanja i zastupanju trgovačkih društava. Ta se odgovornost pretpostavlja, a eventualna krivnja utvrđuje u odgovarajućim postupcima unutar i/ili izvan trgovačkog društva, pri čemu je na samom direktoru teret obveze da činjenično dokaže kako se u svojim odlukama uvijek i u svakoj prilici vodio najboljim interesima društva i postupao u skladu s pravilima struke, tj. kao savjesni gospodarstvenik i na temelju zakonskih dužnosti i ovlasti.
Precizno omeđene ovlasti
Dakle, biti direktor nipošto ne znači iskazivati samovolju i moć zbog rukovodećeg položaja, a s obzirom na to da je presumirana odgovornost direktora u vođenju poslovanja i zastupanju društva sveobuhvatna, tj. izravna i supsidijarna u odnosu na društvo kao pravnu osobu, ona se proteže u rasponu od prekršajne, građanskopravne do kaznene dimenzije, uključujući odgovornost za naknadu štete za koju predsjednik ili član uprave jamči ukupnom osobnom imovinom.
Ta statusna odgovornost u korporativno-pravnom smislu podrazumijeva odgovarajuće ovlasti i samostalnost uprave u procjeni najboljih interesa društva i donošenju izvršnih odluka u vođenju operativnog poslovanja, ali u okvirima koje određuju Zakon o trgovačkim društvima i konkretni uvjeti mandata koje individualnim ugovorima utvrđuju poslodavci i menadžeri u skladu s uzancama Zakona o obveznim odnosima. Znači, manevarski prostor autonomije operativnog menadžmenta precizno je omeđen dužnostima, ovlastima i osobnom odgovornošću članova uprave, a izbor organizacijskog ustrojstva, načela i ciljeva poslovne politike prepušteni su poduzetničkoj slobodi nadležnih tijela društava kapitala, naravno, uz uvjet da se ni glavna skupština, ni nadzorni odbor, ni uprava ne mogu odreći zakonskih prava, obveza i odgovornosti. Drugim riječima, u sustavu korporativnog upravljanja nema prava bez dužnosti ni ovlasti bez odgovornosti, a na sve to nadograđuju se profesionalna i etička odgovornost direktora.
Sadržaj mandata nije dodijeljena moć raspolaganja resursima poduzeća jer direktori ne vode poslovanje društava kapitala za svoj račun, nego u ime i za račun članova društva. Svako odstupanje od tog načela ulazilo bi u zonu sukoba interesa, ako već ne u područje gospodarskog kriminala ili u najmanju ruku zakonskih prekršaja. To znači da je stvarni sadržaj mandata koji poslodavci daju imenovanim članovima uprave/direktorima zapravo povjerenje da će uvijek postupati kao uredni i savjesni gospodarstvenici te voditi poslove društva zakonito i u skladu s najboljim interesima svih tvrtkinih dionika.
Što je privilegij
Kad bi to bilo jednostavno i lako, onda bi baš svatko mogao biti direktor (kao što, uostalom, neupućeni misle), a naši političari to prakticiraju u vođenju kadrovske politike poduzeća i organizacija u javnom sektoru. Doista, u formalnopravnom smislu direktor može biti svaka fizički i mentalno zdrava punoljetna osoba, no uspješni se industrijski lideri ne rađaju, nego to postaju stječući iskustvo i strpljivo ovladavajući alatima i vještinama ekonomike poslovanja te neprestano disciplinirajući svoj ego.
Njihova odgovornost raste u razmjeru s rastom i kompleksnošću poduzeća pa bi u jednakoj mjeri u kojoj se pretpostavlja da su odgovorni za svaki poslovni neuspjeh ili nezakonite postupke valjalo smatrati da su zaslužni za svaki poduzetnički uspjeh. Tako barem stoji na razini modela dobre prakse korporativnog upravljanja i slobodne tržišne konkurencije u uvjetima pravne države i razvijenog civilnog društva. Njihov jedini ‘privilegij‘ u odnosu na ostale zaposlenike i unutarnje i vanjske članove društva jest u tome da manje-više samostalno donose odluke o raspolaganju imovinom i ljudskim resursima poduzeća, a relativno pristojna plaća i statusne povlastice samo su naknada za preuzetu osobnu odgovornost i dužnosti u ostvarivanju ciljeva mandata. Sve ostalo, uključujući nagrade za sebe, premije za ulagače, plaće i nagrade za zaposlenike, moraju osmisliti i sami ostvariti, i to ne nauštrb imovine društva, nego isključivo vrijednošću zarađenom na tržištu.
Dominacija voluntarizma
Čak i da su prema temeljnom obrazovanju specijalisti za područje gospodarskog prava, što direktori hrvatskih poduzeća u pravilu nisu i ne moraju biti, prisiljeni su živjeti i djelovati u uvjetima pravne nesigurnosti i općenito antimenadžerskoga društvenog okružja. U tom deficitu vladavine prava, za koji su podjednako ‘zaslužni‘ zakonodavna, izvršna i pravosudna vlast, teško se snalaze i stručnjaci za gospodarsko pravo, a dominacija političkog voluntarizma nad svim aspektima pravne države i civilnog društva, pa tako i u gospodarstvu, samo dodatno utječe na pravnu neizvjesnost glede svih strateških poduzetničkih planova i odluka, da o mjerama i podzakonskim aktima s retroaktivnim učinkom i ne govorimo. Kad bi se napravila ozbiljna inventura pozitivnih zakonskih propisa, u Hrvatskoj bi danas bilo teško pronaći barem dva međusobno usklađena organska zakona u gospodarstva koja su bar u fundamentalnim odredbama u skladu s ustavnim načelima, a da su pri tome usklađena s europskom pravnom stečevinom i aktualnim smjernicama EU koje vrijede za eurozonu i sve članice zajedničkog europskog tržišta.
Međutim, to direktore ne ekskulpira od rizika osobne odgovornosti, ali itekako odlučno utječe na nesklonost ulagača i direktora da uza sve razumne tržišne i financijske rizike koji se mogu uključiti i donekle kontrolirati prihvate i rizike osobne odgovornosti za razvojno-strateške odluke čiji ishod itekako ovisi o dugoročnoj pravnoj sigurnosti.
Industrijski lideri, naravno, nisu genijalni vidovnjaci, nego pragmatični poslovni ljudi koji u obnašanju svoje dužnosti i uz veliku odgovornost jednostavno moraju osim svakodnevnih operativnih odluka donositi usmjeravajuće i strateške odluke koje obuhvaćaju cijeli mandat ili otvaraju dugoročnu perspektivu tržišnog pozicioniranja i unapređenja konkurentne sposobnosti društva. Pri tome nesvakodnevnom odlučivanju, koje po naravi stvari podrazumijeva visoke rizike, uvijek je razborito konzultirati se s pravnom strukom.
I zakonski i etično
Naime, čak i najiskusniji i najsavjesniji gospodarstvenici koji su uvijek spremni snositi teret osobne odgovornosti moraju biti oprezni jer u uvjetima insuficijentnosti pravne države njihove odluke mogu biti profesionalno i etički besprijekorne, a ipak zakonski problematične – osobito u interpretaciji raznih inspekcija, ogranaka uprave ili pravosuđa, koji imaju pravo (a često ga i uzurpiraju) arbitrarno tumačiti slovo i duh nekih propisa ili njihove bezbrojne izmjene i dopune. Htjeli ili ne htjeli biti uredni i savjesni gospodarstvenici, direktori su kao odgovorne fizičke osobe u pravnim osobama uvijek jednom nogom na rubu zakonitosti poduzetničkog poslovanja. Dovoljno je pogledati kakva nam je sudska praksa i što sve sadržavaju rubrike crnih kronika javnih medija.
Važno je pitanje što sve mogu i trebaju učiniti direktori kako bi barem kontrolirali procese koji se odnose na njihovu osobnu odgovornost za činidbe ili propuste dužne pozornosti u poslovanju i zastupanju trgovačkih društava. Pritom prije svega mislimo na članove uprava u korporativnom sektoru. Oni ponajprije moraju uspostaviti jasnu organizacijsku vertikalu menadžmenta poslovnih procesa i funkcionalnih organizacijskih jedinica. To se postiže prenošenjem odgovarajućih ovlasti i odgovornosti izvršnim direktorima i članovima linijskoga menadžmentskog tima uz precizne organizacijske upute i jasan opis obveza i dužnosti te osobnu odgovornost na razini pojedinih radnih mjesta. U takvom poretku ovlasti i odgovornosti predsjednik i/ili cijela uprava i dalje će biti osobno odgovorni za cjelinu zakonitosti poslovanja društva, ali samo supsidijarno odgovorni za pojedinačne odluke na nižim razinama operativnog menadžmenta ako su propustili dužni nadzor nad sadržajem tih odluka.