Stalna na tom svijetu samo mijena jest, reče davno Petar Preradović i ne znajući da će u ova moderna depresijska vremena imati pravo.
I mnogi novodobni gurui reći će vam da je jedino čvrsto uporište života samog - promjena. Zaustavimo li promjenu, zaustavili smo život. E, ali ekonomija na to gleda malo drukčije. Biznisu, naime, stalna promjena oduzima život. Ekonomskim rječnikom, promjena je volatilnost, a ‘službena’ definicija kaže da je volatilnost ‘mjerilo nepredvidljive promjene neke varijable u nekom razdoblju’. Pojednostavnjeno, volatilnost nekog financijskog instrumenta govori nam o veličini promjena njegove cijene u proteklom razdoblju i najčešće se računa kao standardna devijacija promjene cijene u tom razdoblju. Volatilnost je jedan od pokazatelja rizika: što je volatilnost instrumenta veća, to je veća i njegova rizičnost. Ili, na hrvatskome, s obzirom na to da su baš sve varijable volatilne, od deviznoga, novčanog i dioničkog tržišta preko kamata i likvidnosti do propisa i zakona koji se mijenjaju doslovno preko noći (gotovo svake noći!), Hrvatska je postala toliko rizična da je biznisu sve teže održavati se na životu. I onda se još vlast čudi kao pile glisti što nitko ne želi investirati ni uz ekstraniske kamate!
Jedino na što se može računati Zapravo, od početka krize ili, malo točnije, od trenutka kad je osuđeni premijer priznao da je kriza, eto, stigla i u naše dvorište (i da smo odmah u banani’!), volatilnost je postala jedina stvar na koju se stopototno može računati. To znači da taj ‘aksiom‘ hoćemo-nećemo u vrijeme krojenja poslovnih planova za iduću godinu valja uračunati u bilancu. Kako? I koliko uopće ima smisla ulagati silan trud i kapital ako ih volatilnost bilo koje varijable može vratiti na početak - planiranje s potpuno novim varijablama? I tako nekoliko puta na godinu, pa i češće. Međutim, može li volatilnost biti alibi za neplaniranje i prepuštanje toku rijeke? Nipošto. Krize su tu oduvijek i upravo zato volatilnost itekako treba planirati. Kako to točno izvesti? Jasmina Očko, konzultantica za kontroling, nedavno je za Lider to objasnila ovako: - U turbulentnim vremenima ni u što više ne možemo biti sigurni, pa grube informacije više nisu ni približno dovoljne. Nije dovoljno planirati rast prodaje na nekom tržištu, treba se spustiti u litosferu, predvidjeti i planirati trendove na nižim razinama asortimana u svakom tržišnom segmentu prema različitim kategorijama potrošača. Marketinški proračuni više se ne mogu planirati za asortiman kao cjelinu, nego za određene proizvode koji mogu najviše zaraditi i na zadovoljavajućem broju tržišnih segmenata imaju dovoljnu kvotu ciljanih skupina profitabilnih kupaca da bi mogli opravdati planirano ulaganje. Zbog tako planirane prodaje nabava i proizvodnja moraju biti fleksibilno usklađene jer u ovakvim vremenima nema mjesta za nepotrebne rezerve na zalihama. Svakodnevna komunikacija i sinergija na relaciji nabava - proizvodnja - prodaja još je jedna neizravna korist koju osigurava planiranje. Na papiru sve mora biti opravdano i obrazloženo: što, zašto, koliko i zbog čega. Kad takav sustav postane uobičajeno ponašanje, iznenadne promjene u naručenoj količini ili ulazak novog proizvoda, kupca, pa čak i novoga neplaniranog tržišnog dijela, ne smije značiti stres za poslovanje. Svi, od nabave, proizvodnje do prodaje, moraju znati kako će se tome prilagoditi jer je zapisano i svima znano koji su kriteriji za to da se novosti uključe u plan momenti a da se pritom ne naruše konačne ciljane veličine. Drugim riječima, zauvijek se napušta stihija, tako dobro poznato stanje svim poduzećima koja posluju bez planova - tumači Očko.
Kretati se poput mačke Dakle, poduzetnici zapravo moraju naučiti kretati se poput mačke, lako prelaziti s jednog tržišta na drugo, s jednog asortimana na drugi, novi. Zvuči komplicirano, no volatilnošću se upravlja jedino ako se tako ‘izmjeri’. Upravljati njome danas znači upravljati cijelom kompanijom. Iz ovako izložene teze lako bi se moglo zaključiti da je malima najlakše skakati s asortimana na asortiman, s kupca na kupca, s tržišta na tržište. Najveći udjel upravo malih poduzeća među onima koji su stavili ključ u bravu pokazuje da većina nikad nije naučila živjeti s promjenama.