Aktualno Ekonomalije

Miodrag Šajatović: Dobitna kombinacija – pomoći Čermaku da uđe u Inu

Foto: F. Buva/ina.hr

Spletom sezonskih okolnosti (uoči Nove godine napravimo dvobroj Lidera) nismo bili u (ne)prilici odmah, na prvu, reagirati na iznenadnu, na Badnju večer odaslanu  poruku premijera Andreja Plenkovića kako će hrvatska država nakon vijesti o izgubljenoj međunarodnoj arbitraži od Mola otkupiti njegovih 49 posto Ininih dionica. U međuvremenu su mediji bili preplavljeni reakcijama pa je stanka od tjedan dana dobro došla da se dojmovi slegnu. Dakle, mogli bi se opisati u tri rečenice:

1.) Za prolivenim mlijekom ne treba plakati jer nema koristi.
2.) Nema smisla vraćati pastu za zube u tubu.
3.) Ako je Mol spreman prodati svoj udio u Ini, to je ključan argument da hrvatska strana postupi upravo suprotno.

Mol nije kriv

Hrvatska država teško može parirati Molu u nadmudrivanju oko Ine. Treba kopirati Mađare i napraviti savez između domaćega privatnog poduzetništva i države koja će pomagati koliko je potrebno.
Kad sam sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća došao u Večernji list, dobio sam atraktivan sektor – praćenje energetike. Ina je u to vrijeme bila pojam. Moćna ‘država u državi’. I druge republike imale su svoje naftne tvrtke, ali Ini nisu bile ni do koljena. Kako prema proizvodnji nafte i plina tako i prema mreži benzinskih crpki, pa sve do onoga što danas zovemo korporativnim upravljanjem. Danas  su od toga ostali ostaci ostataka. Mlijeko je proliveno i tu se, zapravo, ništa ne može učiniti. Ili može, ali uz vrlo visoke troškove i krajnje neizvjestan rezultat.

Ne treba za to optuživati Mol. Mađarski poduzetnici samo su uzeli ono što im se nudilo i iskoristili slabosti druge strane najviše što su mogli. Poraze treba priznati. Ako je Mol sada spreman prodati svoj paket, sigurno je ta odlično vođena korporacija razradila scenarije da opet bude na dobitku.

Teško je vjerovati da premijer Andrej Plenković nije svjestan realnosti. Želim vjerovati da ovo nije još jedna u nizu epizoda naivnosti. Želim vjerovati da je premijer imao debele razloge odigrati priču s najavom o kupnji Molova paketa u Ini. Nije moguće da politička elita u četvrt stoljeća baš ništa nije naučila.

Pa evo jedne optimistične, krajnje dobronamjerne varijante. Recimo da je premijer Plenković iz nekog razloga morao pokazati volju da otkupi Molove dionice. Recimo da je pritisak stigao iz ‘centara globalne moći’. Možda iz SAD-a. Nije bitno. Ili su molovci svojim kanalima uspjeli stvoriti takav dojam. Premijer kreće izvršiti zadatak gledajući kako da se ipak izvuče. Objavljuje namjeru kupnje pretpostavljajući reakcije.

Na novogodišnjem primanju za medije Plenković je kao najvažniji zadatak za 2017. najavio očuvanje ‘političke stabilnosti’. Koja je jedan od argumenata zbog kojih kreditne agencije bolje gledaju na Hrvatsku. I onda se jave igrači iz Mosta koji se oštro protive ideji da se paket od Mađara u Ini kupi novcem prikupljenim od prodaje 25 posto HEPovih dionica. Mostovci traže referendum. A na referendumu, gotovo je sigurno, ideja o IPO-u HEP-a sigurno ne prolazi. Premijer je tada u prilici argumentirati da je, eto, sve pokušao, ali nije uspio.

Primijeniti mađarski recept

Želim vjerovati da je premijer Plenković morao najaviti otkup paketa od Mola ‒ želeći zapravo suprotno. Pa kad mu Most prijeti, eto, mora zbog političke stabilnosti odustati od prvog rješenja. Eto dobre izlike.
Pa se, dakle, treba tražiti neko drugo rješenje. Volio bih vjerovati da se iza svega krije neki tako sposoban um. Za razliku od amaterizma u vrijeme Milanovićeve vlade kad su htjeli namaknuti novac od autocesta. Izašli su s idejom o davanju cesta u koncesiju. Priča im je pala pod prijetnjom referenduma. Umjesto toga trebali su ići s pričom o prodaji autocesta pa kad bi to palo, onda  ‘skrušeno’ priznati poraz i prihvatiti ‘samo’ davanje autocesta u koncesiju.

U slučaju Ine zapravo su dva dobitna scenarija. Umjesto da se od Mola otkupi njegov paket Ininih dionica, Hrvatska treba svoj paket dati na prodaju. Nacionalni interes i opskrba u energetici mogu se osigurati na druge načine. Ne popravljati pokvareno, nego graditi ispočetka. Bilo bi jeftinije.

Druga je varijanta da se nađe sposoban domaći privatni poduzetnik kojem bi se pomoglo da uđe u Inu i da utakmica sa sposobnim mađarskim privatnim poduzetnicima postane ravnopravna. Jedini koji bi to vrlo vjerojatno mogao jest Ivan Čertmak, trenutačno vlasnik Croduxa.  Mogla bi tu u igri biti neka varijanta koncesije, uz uvjete efikasnosti, očuvanja radnih mjesta i dobiti. Čermak se već dokazao kao serijski poduzetnik u energetici (ne zaboraviti plin!). Kao što mađarska država uspješno podupire Molove akcije, tako bi u budućnosti i hrvatska država trebala igrati igru s nekim od domaćih privatnih poduzetnika. Dobru praksu treba kopirati, zar ne?

Komentari