Aktualno Ekonomalije

Miodrag Šajatović: Osoba godine 2016. radnik je kojega poslodavac – nema

Bankarski službenik Softbanka - Pepper

Magazin Time je 1995. za osobu godine bio proglasio – kompjutor. Bila je to odlična medijska inovacija. Pa od tada pokušavam svake godine za ‘osobu’ godine u ‘Ekonomalijama’ proglasiti ne živu osobu, nego neku stvar ili pojavu koje su obilježile godinu na izmaku. Tijekom 90-ih (u Poslovnom svijetu) ‘osobe’ godine bile su vanjski dug, nelikvidnost, PDV, državno jamstvo. Od pokretanja Lidera pobjednici su bili: konkurencija (2005.), korupcija (2006.), neočekivana Sanaderova pobjeda (2007.), pomahnitala burza (2008.), ulazak u NATO (2009.). Onda sam dva puta uzastopno (2010. i 2011.) osobom godine proglasio – izgubljeno vrijeme. Godine 2012. titula pobjednika pripala je – ‘njegovom veličanstvu radnome mjestu’.  Na kraju 2013. pobijedila je ‘gospođa apatija’, a 2014. nagradu su ravnopravno podijelili aplikacija i izvoz. Sljedeća, 2015., bila je u znaku izlaska iz recesije. Kad je o 2016. riječ, izbor nije bio težak. Pobjednik je  – ‘nedostatak radne snage’!

Tužne priče poduzetničke

Promjene su brze i dramatične. Prije samo četiri godine poslodavci su se morali braniti od radnika. Danas ih traže. U proteklih godinu dana gotovo nema neformalnog ili formalnog razgovora s poduzetnicima i menadžerima da se kao glavna zapreka bržem rastu i razvoju tvrtki ne spomene nedostatak adekvatne radne snage na tržištu rada. Uspješan poduzetnik požalio se prije nekoliko dana da mu strojarski tehničar kojega treba u održavanju traži neto mjesečno primanje od 10.000 kuna. Nisu se pogodili i dotični je nastavio primati socijalnu pomoć i raditi za sebe ‘na crno’.

Možda dio poduzetnika zbog vlastitih propusta ne može dati veću plaću radniku. Ali u većini slučajeva nekonkurentnost na tržištu rada EU posljedica je preskupe države.
Drugi poduzetnik boji se da će Austrija skratiti prijelazni rok za slobodan ulazak radne snage iz Hrvatske. Ako se to dogodi, morat će zatvoriti jedan od pogona i početi odbijati narudžbe iz inozemstva. Treći je frustriran time da iz srednje škole dobiva neupotrebljivu radnu snagu, da pripravnike onda sâm školuje godinu dana prema svom programu, čak ih  šalje na učenje u inozemstvo, a onda mu se oni jednostavno zahvale i odu u Njemačku. S građevinarima mi se više i ne da dulje razgovarati jer je njihove priče o natječajima po Europi koje su mogli dobiti, ali se nisu javili jer nemaju tesara i keramičara, sve teže slušati.

A društvo i njegova elita za tu neravnotežu jednostavno nemaju znanja, snage i volje da je riješe. Nekad je izgledalo da je hiperinflacija nerješiv problem. Pa se pokazalo da postoje ekonomski instrumenti kojima se ta pojava može suzbiti. Pa se pojavila nelikvidnost. Pa se i nju ekonomskim instrumentima riješilo. E, ali ovdje je riječ o živim ljudima. Tu čisti ekonomski instrumenti ne pomažu.

Demografske trendove nemoguće je zaustaviti. Pogotovo ako je riječ o društvu koje je u velikom dijelu ksenofobno. Mladi, stručni, sposobni i poduzetni iskoristili su ulazak Hrvatske u EU i otišli u Irsku, Švedsku, Njemačku… Sluđena javnost ne želi uvoz radne snage. Možeš joj koliko god hoćeš ‘crtati’ da oni koji se vode na zavodima za zapošljavanje ne žele ili ne mogu zadovoljiti zahtjeve tvrtki.

Čekajući robote…

A nije lako ni na europskom tržištu privući ljude koji vam trebaju. Globalna faza rasta ‘pumpa’ se golemim količinama monetarnih droga, ali u ovom trenutku diljem Staroga kontinenta nedostaje odgovarajuće radne snage. Evo, i Česi su počeli odvoditi radnu snagu iz Hrvatske…

Prije samo četiri godine poduzetnici su odbijali radnike. Sada se adekvatna radna snaga ‘svijećom traži’. Čini se da je dugoročno rješenje u zapošljavanju – robota. Koliko god to nekomu čudno zvuči.
Naravno, logično je pitanje zašto su ovdašnji poduzetnici nekonkurentni u plaćama pa im ljudi odlaze u druge zemlje. O. K., možda imaju subjektivnih slabosti, ali tu se za rep povlači velika zvjerka.

Da bi poduzetnici  mogli povisiti plaće i zaustaviti odljev kvalitetnoga kadra, treba ih rasteretiti velikog dijela troškova države. Porezna reforma tek je prvi znak da bi se to moglo dogoditi. Nešto drugo nije na vidiku. Nedostatak adekvatne radne snage u ovom je trenutku najveća zapreka za ubrzanje zdravoga ekonomskog rasta. Može se jedno vrijeme igrati na ‘pumpanje’  osobne potrošnje ili na prihode od turizma koji su posljedica nesigurnosti u nekim od konkurentskih turističkih zemalja. Ali bez rasta klasičnog izvoza rizici da se ti baloni ispušu ili probuše – veliki su.

Za poduzetnike izvoznike jedina je dugoročna nada ubrzano uvođenje robota u proizvodnju i dalje snižavanje cijene njihove nabave. Pa će za koju godinu biti zatvoren krug. ‘Osoba’ godine 1995. bio je kompjutor, a npr. 2020. ekonomija će biti u znaku robota i umjetne inteligencije.

Komentari