Iza sedam gora, čak i iza sedam mora živio je hrabar i vrijedan krojač. Nije sreće imao da jednim udarcem sedam muha ubije. Ali je hrabar bio i otkaz u skoro propalom poduzeću dao, novce posudio i vrijedno, vrijedno godinama radio.
I posao mu se širio te je dobrog dizajnera zaposlio, prvo jednog, pa još jednu. I sam dobro, sad već veliku proizvodnju, organizirao. I prodavače po terenu rasposlao. Istina, s njima je nekako uvijek najmanje zadovoljan bio jer znao je da to što on osmisli i njegovi naprave prodati može svako. No... kako-tako mnoge i maloprodaje i veleprodaje otvorio. Prvog knjigovođu mijenjao nije. E, taj prvi knjigovođa mu je i prve osnivačke akte, ugovor i statut izradio. Za d.o.o. njegov formu da zadovolje. Poslije ih uz pomoć odvjetnika mijenjao kako je država nerijetko promjene tražila.
Hrabri je krojač dvoje djece imao, oboje odmalena zainteresirani za napredak poduzeća, istih sposobnosti, znanja i vrijednosti. Jednog je za ekonomistu dao, drugog za inženjera (Ovaj drugi k’o da mu je draži bio, ali to ne bi priznao ni pred prvom mašinom šivaćom, koja u upravnoj zgradi i danas stoji). Dijelila djeca istu viziju, isti životni stil i vrijednosti. Praktično isto doprinosiše radu i razvoju firme i imaše iste potrebe, pa otprilike isto su kroz plaće i koristili sredstava firme.Hrabri krojač u dubokoj starosti spokojan dušu svoju ispusti. Sinovi postadoše vlasnici jednakih udjela i sporazumno su donosili sve odluke u vezi prihoda, poslovanja, razvoja, trošenja i budućnosti poduzeća.Za života krojača hrabroga ožene se sinovi negdje u isto vrijeme. Oženiše djevojke koje se samo po boji kose razlikovaše, obje em lijepe, em pametne, em vrijedne, em razumne, em se k’o sestre voljevše. I k’o supruge njihove se slagaše sa njima i zajedno donosiše poslovne i imovinske odluke. I počeše i one s radom u tom poduzeću. Rijetko su se miješale u poslovanje, ali kad savjete davaše to se ne znaše ko sretniji bijaše, da li one, ili braća, ili pak zaposleni.
Ni onda ne mora ništa suštinski da se mijenja u aktima , njih su dvojica suvlasnici jednakih udjela i, sporazumno, uz savjete supruga svojih, donose sve odluke u vezi prihoda, poslovanja, razvoja, trošenja i budućnosti firme. I onda negdje u isto vrijeme dobiju po dvoje djece. I lijepo žive i slažu se. Sve četvoro sretno rade, zadovoljni su plaćom, dogovore se da li će se dobit dijeliti ili investirati, zadovoljni su kako onih drugih troje koriste resurse firme... Konačno potpuno miran i spokojan krojač sa neba sve to sa osmijehom promatra. I nakon dvadesetak godina unučad krojača hrabroga porastu i uključe se u poduzeće, pa svi isto doprinose i svima se isto daje. I kao što prave sretne bajke kraja nemaju, i danas mnogobrojni nasljednici njihovi se dogovaraju i surađuju, ... iza sedam gora, i čak iza sedam mora.
Možda smo ipak trebali ostati u onoj verziji u kojoj je krojač ubio onih sedam muha jednim udarcem? Nekada bude da djeca nisu isto sklona poslu i trošenju, da se snahe baš najbolje ne slažu (sa mužem, svekrom, drugom snahom), da nemaju svi iste poglede na život i posao. Da nemaju svi iste interese. Problem se po pravilu i javi kada nemaju svi iste interese i potrebe, a svi imaju ista prava na jednoj stvari. A poduzeće je jedna stvar. I zato se u državama sa dužim pamćenjem i više iskustva koriste različiti načini da na istoj stvari više ljudi ima različita prava.
Ne zato da bi netko dobio više ili manje, već zato da bi svatko dobio ono što mu odgovara i pripada prema sklonostima, doprinosu, trudu ..., a stvar-poduzeće opstalo, razvijalo se. Nije cilj ovoga pisanja da danas odmah počnete mijenjati ono što se suhoparno zovu opći akti tvrtke. Ako u njima ne piše tko je za što u poduzeću nadležan, kako se nesporazumi rješavaju i kako se mire suprotstavljeni interesi, to sigurno piše u nekom zakonu. Ali, zakoni i tipski obrasci su kao kapa jedne veličine. Nekome će biti taman. Nekom mala, a nekom pak velika.Cilj ove, na početku bajke, jest da ocijenite je li tvrtkapripremljena za eventualne nesporazume čiji nastanak se danas može predvidjeti. Predvidjeti ili zato što prirodno nastaju, ili su vam, prema onome što je danas poznato, očekivani. Ako poduzeće ne pripremite vi onda jednog dana to može dopasti u u ruke suca. A stara, vojvođanska, paorska poslovica veli: U sud i kukuruz se čovjek pouzdati ne može.
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.