Irelevantni povijesni podaci o poslovanju, utezi ‘loših industrija‘, nekretninski kolaterali i problematični bankarski modeli bodovanja temelj su mnogih opstrukcijskih odluka o kreditiranju
U posljednje vrijeme primjećujem neke uzorke ponašanja i stajališta nemalog broja komercijalnih bankara u kontekstu analize i odlučivanja o dodatnom kreditiranju postojećeg ili potencijalno novoga korporativnog klijenta. U svjetlu toga da sam nerijetko i sâm dionikom navedenih procesa (radeći u pravilu za klijente kojima je potrebno financiranje), istaknuo bih neke od potencijalno problematičnih uvjerenja – nerijetko i opstruirajućih elemenata – u donošenju odluke o kreditiranju.
Retrovizorom u budućnost
Tijekom godina makroekonomskog iracionalnog izobilja financijska izvješća mnogih hrvatskih poduzeća prikazivala su rast prihoda i EBITDA-e utemeljen na domaćoj potražnji. Komercijalni bankar nerijetko je rezonirao kako dobar povijesni rezultat upućuje na potencijal biznisa u budućnosti, što je za mnogo poduzeća bilo neutemeljeno. Poslovni planovi hrvatskih srednjih i velikih poduzeća potkraj 2008. najčešće su zazivali daljnji petogodišnji rast. Svi znamo što se dogodilo nakon 2008. i kakav je performans (pad) izvelo gospodarstvo do 2014. Sposobnost najplaćenijih menadžera i bankara da projiciraju budućnost biznisa ograničenoga je dosega. Slijepilo proizašlo iz prekomjernog oslanjanja na podatke zapisane u retrovizoru poslovanja poduzeća koji su kredite činili dostupnima, a sada ih, gledajući u isti retrovizor, čine manje dostupnima. S obzirom na to da se kredit vraća iz budućeg poslovanja, oslanjanje na povijesne rezultate mnoge je bankare navelo na donošenje pogrešnih odluka.
Industrijska kletva
Nerijetko čujem argumente bankara kako je biznis koji je predmetom kreditne analize u banci u ‘lošoj industriji’. U svakoj gospodarskoj grani postoje bolja i lošija poduzeća. Problem stigmatizacije biznisa zbog pripadanja određenoj branši stvara zapreku i ograničava sposobnost (katkad i želju) za razmatranjem stvarnoga potencijala konkretnog biznisa, što je često završavalo paušalnim zaključcima bankara kako zbog ‘dva plasmana poduzećima iz određene branše koje banka ne može naplatiti’ uprava donosi ‘stratešku’ odluku da neće povećavati izloženost kreditirajući druga poduzeća iz istog sektora.
Sveti gral u cigli i betonu
Dominatni uzorak preferiranja nekretnina kao kolaterala za dane kredite ima ograničenja. Naime, sve više rastućih (ili restrukturiranih) hrvatskih biznisa utemeljen je na poslovnim modelima koji ne podrazumijevaju vlasništvo poduzeća nad bilo kakvim nekretninama. Analize pokazuju globalni trend smanjenja udjela materijalne dugoročne imovine u bilancama poduzeća. Osim toga, mnogo hrvatskih poduzeća s ozbiljnim potencijalom rasta treba kredite za financiranje obrtnoga kapitala i strojeva, a ne za gradnju zgrada. Naposljetku, primarni izvor vraćanja kredita budući je slobodni novčani tok poduzeća, a ne postojeće nekretnine. U tom smislu očekujem sve veći utjecaj isključivo tržišnih sila na banke da postanu kreativnije u strukturiranju kreditnih aranžmana i s njima povezanih instrumenata osiguranja.
Pogrešni pokazatelji
Uobičajeno je da banke imaju interno razvijene modele bodovanja (engl. scoring) za procjenu boniteta postojećeg ili potencijalnog klijenta. Posebno problematičnim smatram:
• dominatnu ulogu računa dobiti i gubitka. Naime, kredit se neće vraćati iz knjigovodstvene dobiti, nego iz budućega novčanog toka.• uzimanje omjera duga i vlasničkog kapitala kao važnoga pokazatelja zaduženosti. S obzirom na to da vlasnički kapital ne znači iznos stvorenoga novčanog toka u bilo kojem razdoblju i nije pokazatelj sposobnosti poduzeća da to čini u budućnosti, knjigovodstvena vrijednost vlasničkoga kapitala ne može se uzimati kao pokazatelj razumijevanja biznisa – zbog ograničene količine vremena uloženog u potpuno razumijevanje klijentova biznisa pojedini pokazatelji pogrešno se interpretiraju i navode na pogrešne zaključke. • fokus na povijest – prediktivna je sposobnost upotrijebljenih modela ograničena, što u želji za pragmatičnošću završava upadanjem u zamku vjerovanja kako je prošlost adekvatan pokazatelj budućnosti biznisa.
Ova razmišljanja osobna su stajališta autora proizašla iz praktičnog iskustva i sasvim sigurno nisu dovoljna da se naprave velike promjene u kratkom roku. Međutim, vjerujući u utjecaj ‘nevidljive ruke’ slobodnog tržišta, poprilično sam uvjeren da će korporativno bankarstvo u želji za povećanjem vlastite zarade modificirati dio svojih stajališta i uvjerenja.