Ovih dana je Atlantic grupa izdala obveznice po kamatnoj stopi od 3,135%, dok je prije samo koji tjedan Hrvatska odustala od izdanja obveznica zbog previsokih kamatnih stopa zbog političke nestabilnosti. Moglo se čuti da se radilo o kamatnim stopama od oko 4% pa do čak 5%. Tu se nalazimo u vrlo specifičnoj sitauaciji jer se u ekonomskoj teoriji smatra da je država najsigurniji platiša dugova, te svi poslovni subjekti, te fizičke osobe unutar iste države bi prema tome trebale imati višu kamatnu stopu na otplatu kredita nego što to ima Ministarstvo financija jer su svi prema definiciji rizičniji dužnici.
I zato je ova situacija specifična i rijetko zabilježena. Naime, strani investitori su poslali jasnu poruku. Oni trenutno više vjeruju Atlantic grupi, nego Republici Hrvatskoj. Smatraju da je veća vjerojatnost da bankrotira Republika Hrvatska nego Atlantic grupa, iako je sjedište i velik dio poslovanja te kompanije upravo u Hrvatskoj. A s obzirom da su investitori ekonomski iznimno obrazovani i pametni ljudi, svaki stanovnih Hrvatske, svaki birač, bi se trebao zapitati: „Zašto investitori više vjeruju u sposobnost otplate duga Atlantic grupi nego Republici Hrvatskoj?“.
Moje je mišljenje da za to postoje samo 2 razloga: vodstvo i reforme. Naime, Atlantic grupa ima neosporivo kvalitetno i stabilno vodstvo. Emil Tedeschi se dokazao u tolikoj mjeri, da je čak bio pozvan da održi predavanje na Harvardu na kojem se preuzimanje Droge Kolinske proučavalo kao case. S obzirom na to da je vodstvo Atlantic grupe stabilno i kvalitetno, to omogućava toj kompaniji dugoročno planiranje, te odlučno restrukturiranje poslovanja koje možemo i popularno nazvati reformama unutar kompanije.
S druge strane, u našoj politici je potpuno druga priča. Najjači akteri nisu u stanju se usuglasiti oko dugoročne strategije upravljanja državom, što investitore čini nervoznima jer znaju da sa svakom smjenom vlasti može doći do potpunog zaokreta u politici. Osim toga, često na ministarska mjesta, kao i na mjesta direktora javnih poduzeća, se često imenuju osobe koje s ekonomskog gledišta nisu dovoljno kompetentne, ponekad čak i sa sumnjivom prošlošću. To investitorima govori da vodstvo države nije niti stabilno niti kvalitetno. Posebno u situaciji kakvu smo imali posljednjih pola godine. Kada na to dodamo nepostojanje suglasja najjačih stranaka oko dugoročne strategije upravljanja državom, investitori to tumače kao nemogućnost odlučnog i trajnog provođenja reformi čime se povećava rizik otplate kredita od strane takve države.
I zato oni svoj novac odluče posuditi Atlantic grupi, a ne Republici Hrvatskoj (barem ne po kamati od 3,135%). Pa s obzirom na to da nam dolaze novi izbori i da vlada upravlja našim novcima koje smo joj mi „posudili“ kroz poreze i doprinose, a ona nam taj „kredit“ „otplaćuje“ kroz usluge i transfere, svaki birač kada izlazi na biralište bi glasači listić trebao gledati kao da vlastiti novac posuđuje nekoj od stranaka i zapitati se: „Je li to stranka kojoj najviše vjerujem, tj. da je njeno vodstvo dovoljno sposobno da će s mojim novcem napraviti najviše i vratiti mi ga (kroz usluge) u iznosu u kojem očekujem?“
Tek kada ćemo na izborima razmišljati na takav način, možda ćemo i imati na vrhu kompetentne i odgovorne političare.