Kad sam prije tridesetak godina živio u Lisabonu, svi su znali da dolazim iz zemlje profesora Baltazara, koji je tada svima bio poznat. Tri desetljeća pogrešnih privatizacija, sanacija, poticanja potrošnje, ‘orijentacije na turizam’ i ‘spajanja plave i zelene njive’, nedosanjanih snova o državnim ulaganjima u visoku informacijsku tehnologiju i jo-jo snižavanja i povećavanja poreza prouzročila su to da Hrvatska danas ima pola milijuna stanovnika manje i nijedan globalno poznat proizvod
Analiziraju se brojke i govori da zemlja živi iznad svojih mogućnosti. Istina je, međutim, suprotna: Hrvatska živi daleko ISPOD svojih mogućnosti! Ima toliko prednosti, a tako ih je malo iskoristila. Pred njom kao integralnim dijelom EU sada se nakon mnogo vremena otvaraju fantastične mogućnosti u energetici i ekologiji, za koje program Europske komisije predviđa ulaganje stotina milijardi eura. Nove geopolitičke realnosti i tehnologije ekstrakcije otvaraju potrebe za novim tokovima energenata.
Ekologija nije alibi
Hrvatska treba energiju, ali umjesto neto uvoznika u desetljeće ili dva može postati barem samodovoljna, ako ne i izvoznica i/ili tranzitna zemlja. Naravno, pritom treba paziti na ekologiju, ali to nije (još jedan!) alibi da se ništa ne čini jer i nečinjenje odgovara – onima koji nam izvoze energiju. Kad bi ekologija bila nesvladiv problem, ne bi Njemačka, Francuska i Švedska bile energetski razvijene. A i tko će ekološki kontrolirati postrojenja u Piranu ili Veneciji ako ih mi ne želimo?
Hrvatska industrija ima znanje pa može proizvoditi i graditi većinu tih energetskih objekata; članstvo u EU u tome nije zapreka, nego prednost. Tvrdnju da se javni natječaj ne smije napisati tako da prednost imaju domaći proizvođači lako je prokazati kao neistinitu, jer kako onda nikad nije problem napisati natječaj tako da na njemu mogu pobijediti isključivo stranci?
Ulaskom u EU Hrvatska je u ekologiji preuzela enormne obveze. Rokovi za uspostavljanje europske kvalitete zraka, vode za piće i pročišćavanje otpadnih voda te odlaganje otpada vrlo su kratki, a sredstva za njihovo postizanje mjere se desecima milijardi. Ako se ne budu poštovali, slijedit će drakonske kazne kao što je bio slučaj i u drugim zemljama, od Mađarske i Rumunjske do Poljske i Austrije.
Konobarska perspektiva
Istodobno je upravo to golema prilika jer na tom području Hrvatska ima znanje i tehnologiju i proizvodi je. To je mnogo više nego što je imala Poljska ili Rumunjska. Štoviše, Hrvatska već danas ima tvrtke (npr. Tehnix) koje rješavaju problem otpada i pročišćavanja vode (i) u tim zemljama. Takve tvrtke pokazuju da se ipak može. Međutim, treba im potpora, a ne medijsko navijanje poput ‘osvojio je Europu’ jer je to potpuno neprimjereno suvremenu poslovnom okružju u kojem uspješne tvrtke ugađaju željama i potrebama kupaca, a ne ‘osvajaju ih’. Nije toliko važna ni (deklarativna) potpora vlade, mnogo je važnija svijest ljudi. Onih koji pišu natječaje i onih koji to plaćaju, tj. svih nas. Svijest da kupnja naše tehnologije znači zapošljavanje, školovanje, razvoj znanosti, plaćanje poreza u Hrvatskoj. Svijest da je taj proizvod ono što nas sve zajedno hrani i da je on često jedino što nas predstavlja u očima drugih. Alternativa je odlazak van logikom da ‘u Hrvatskoj nema perspektive osim možda konobarske’.
Prije dvjesto godina sjever Britanije bio je ispražnjen od ljudi da bi se naselile ovce čija je vuna trebala tekstilnoj industriji. Ako se nastavi zatvaranje industrije, otežavanje izvoza i destimuliranje školovanja, istraživanja i zapošljavanja u proizvodnji, to će isprazniti Hrvatsku od ljudi. Međutim, onda tu nije riječ o pogrešno upotrijebljenoj vojnoj terminologiji, nego o stvarima koje se izučavaju na specijaliziranim školama, npr. francuskoj L’École de guerre économique!
Kotač i topla voda izmišljeni su i ne trebamo istraživanja jesu li potrebni. Iskustvo svih europskih zemalja govori da su u idućih 10 do 15 godina za Hrvatsku energija i ekologija JEDINA područja u koja će se i s individualnog aspekta i s aspekta društvene koristi isplatiti ulagati. Propustiti takvu mogućnost (i još većinom financiranu fondovima EU!) uz uporabu postojećih domaćih tehnologija znači propustiti životnu priliku za cijelu jednu generaciju, za sve inženjere, znanstvene institute, poduzetnike. Društvena šteta bila bi kao i onda kad su ‘ovce pojele ljude’. Prestanimo čekati manu s neba u obliku ‘dobre sezone’ ili ‘investitora’. Budimo kao profesor Baltazar: uključimo onaj stroj i počnimo proizVODITI!