Rijetko se tko može sjetiti posljednjeg pametnog poteza europske ‘elite‘ bilo da je riječ o pandemiji, inflaciji, rusko-ukrajinskom ratu, plinu, Kini, nuklearkama, električnim automobilima, ukupnoj zelenoj tranziciji ili nečemu devetom. Jednostavno, talent za bavljenje nevažnim temama (rodovima i spolovima, a ne, recimo, imigrantskom politikom) obrnuto je proporcionalan zdravome razumu.
O nekoliko mjeseci zakašnjeloj protuinflacijskoj akciji, uvozu višestruko većih doza cjepiva od broja stanovnika, gašenju nuklearki bez ‘backup-a‘ ili očekivanim carinama na kineske automobile već znamo sve. No, vrijedi ponoviti podatak koji oslikava ukupnu tugu, jad i čemer politike u kojoj se poput prasaca valjamo godinama: u sedam ovogodišnjih mjeseci EU je kupila 40 posto više ruskoga ukapljenog prirodnog plina nego u istome razdoblju lani. EU sada kupuje većinu ruskoga LNG-a, točnije 52 posto!
Dakle, u skladu s tekućim vrlinama koje se nose, zabranili smo si uvoz jeftinijega plina da bismo si dopustili uvoz skupljega. A gotovo četverogodišnja kriza iscrpila je i ono malo mentalnih kapaciteta koje sada treba upogoniti za odgovor na suštinski važno pitanje – kako postići zaokret od zajednice koja to nije, prilično glupave, bezidejne i preplavljene samovažnošću ‘bijelih ovratnika‘ i pretvoriti je u ono što je inicijalno trebala biti? Jer, ovakva kakva je sada neumoljivo podsjeća na Jugoslaviju, ponajprije u kopiranju broja administrativnih naredbi, uredbi, direktiva, propisa, zakona…koji suspendiraju tržište.
A onda i u broju ljudi koji će to odraditi. U Jugoslaviji je, sjećamo se, administracija pojela realni sektor. Pa smo se utapali najprije u hiperinflaciji, potom i u sveopćoj ekonomskoj krizi koja se neodgodivo prelila u političku, a ona se pretopila u konačni raspad. Dakako, ratni.
Da trenutna (ali višegodišnja) trasa EU-a podsjeća na tužni slučaj Jugoslavije potvrđuje i ekonomski analitičar i ulagač Neven Vidaković. Njegov osebujni ‘bez dlake na jeziku‘ stil budućnost Unije opisuje ovako: - Sadašnje stanje u EU podsjeća na Jugoslaviju 1980-ih kada je ekonomska struka zanemarena. Politika je zajašila sve pore života, a ekonomski su klonovi i tada uvjeravali da živimo u svijetu u kojemu ne vrijede standardni ekonomski principi.
Iako su mnogi ekonomisti tih ‘80-ih upozoravali da se mora poštovati načelo slobodnoga tržišta i razvoja, političari to nisu slušali. EU danas tvrdi da nam ne treba slobodno tržište i u trenutku neviđenoga znanstvenog i ekonomskog razvoja poziva se na teoriju od-rasta. Također, nakon godina nemogućnosti postizanja konvergencije siromašnih prema bogatima postalo je jasno da je konvergencija laž. S Brexitom monolitnost ideje EU više ne postoji, a politički se sukobi između članica moraju intenzivirati u stanju strukturne inflacije, jer se ekonomska nestabilnost koja traje ovako dugo mora preliti u političku nestabilnost.
‘Regulatorna zarobljenost od strane korporativnih interesa‘
Europa se danas topi u strukturnoj inflaciji – poručuje Vidaković podebljavajući sve ono na temelju čega tvrdi da EU reprizira YU. Ekonomske politike EU neodoljivo podsjećaju na ekonomske politike iz Jugoslavije 1980-ih: kontrola cijena, EU fondovi su preslika jugoslavenskih fondova za nerazvijene, kvote, i birokratska vlast Beograda/Brisela. Rješenja koja se guraju ponovo su EU fondovi za nerazvijene, birokratsko uplitanje u slobodu tržišta, povećanje regulative i broja zakona. Sve je već viđeno. Rezultat je toga poznat, dogodio se prije 35 godina.
Iako je inflacija u EU pala sa svojih vrhova, povratak na inflaciju od dva posto ili manje nije moguć u stanju deglobalizacije. Nejednakost se u strukturnoj inflaciji prije svega očituje u tome što strukturna inflacija privilegira pojedine sektore ekonomije, a uništava druge.
Znači li to onda da EU mora prema federalnoj (u)vezanosti, jer se drukčije raspada? I što to onda znači ne samo za članice nego i za važne poteze, odluke ili zajednički proračun, recimo?
Kristijan Kotarski sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti kategorično kaže kako nije za stvaranje mega-proračuna koji kontrolira Bruxelles, jer ne postoji demokratski kapacitet nadzora trošenja tog novca na razini Unije.
- Imamo problem velike psihološke, kulturne i fizičke distance između onih koji bi odlučivali u Bruxellesu i onih na koje se te odluke odnose. Najbolji je primjer za to nabava cjepiva tijekom pandemije. Manje su članice prvotno ostvarile pogodnost jeftinije nabave u odnosu na samostalnu kupovinu, ali je ta prednost kasnije u potpunosti poništena netransparentnom nabavom deset puta većih količina cjepiva nego što je veličina populacije EU, pa se danas troše enormni resursi na njegovo uništavanje.
Vjerujem u to da neke stvari možemo adekvatnije financirati na razini EU poput zajedničkih programa izobrazbe radne snage i programa istraživanja i razvoja u odnosu na nacionalnu razinu država članica, kako bi podigli učinkovitost izdataka. No, ne vjerujem u neke grandiozne industrijske politike na razini EU, jer je ishod regulatorne zarobljenosti od strane korporativnih interesa više nego zajamčen - poručuje.
Kako onda, ako ne federalno? Ima li bez jače nadnacionalne povezanosti EU uopće budućnost ili se raspada na mikro-djeliće iz kojih je nastala? Kakvo joj ljepilo treba da bi ponovno postala zdravorazumnom i potrebnom?
Više o tome pročitajte u novome tiskanom i digitalnom broju Lidera.