Na udaljenosti od samo osamdesetak kilometara prošlog se petka odigrala hrvatska tragedija. Dok je trideset limuzina s upaljenim klima-uređajima satima čekalo svoje političare na rubu kninske proslave Dana domovinske zahvalnosti, u Splitu je umirao čovjek nakon što je u više navrata bez uspjeha vapio za zdravstvenom skrbi.
Igrom slučaja, žrtva covida i sustava bio je poznati novinar Vladimir Matijanić koji je proljetos otkrio da je doktorat Vice Mihanovića, HDZ-ova kandidata za splitskoga gradonačelnika, plagiran. U međuvremenu su Mihanovićevi mentori s osječkog Ekonomskog fakulteta dobili packe, Mihanoviću je disertacija četiri godine nakon obrane vraćena na doradu, no titula mu je ostala, ali otišao je iz politike. Otišao je i Matijanić. Njegova partnerica Andrea Topić, također novinarka, objavila je potresnu ispovijest o njihovoj trodnevnoj neravnopravnoj borbi s covidom, imunokompromitiranošću i sustavom koji je dignuo na noge hrvatsku javnost.
Dvije Hrvatske – ona vladajuća iz trideset limuzina i većina koja se susreće sa zdravstvenim i drugim nepravdama – podijelile su se i oko ovog slučaja. Dok jedni sve relativiziraju, drugi traže najoštrije kazne. Ulje na vatru dolio je splitski liječnik Hrvoje Tomasović, također HDZ-ovac, koji je konstatirao da novinar, eto, nije imao sreće jer nije imao nikakvu vezu…
– On očito nije bio dobar ni s onim svojim jugo doktorima pa nije imao ni koga zvati osim hitne. Pa mene su samo ovo ljeto zvali najmanje jedno pet puta zbog sličnih stvari. Možeš smatrati da je na kraju umro zbog svojih kvazipoštenih stavova kako mu ne trebaju protekcije i onda nema koga zvati za pomoć. Prijateljstva i postoje da se pomogne jedan drugome, ali on očito nije imao prijatelja ni među svojima! A ja kao desničar svakome pomognem odmah kad me nazove! – napisao je Tomasović na FB-u.
Iako je naknadno taj post izbrisao, zapravo je samo potvrdio tezu o dvije Hrvatske: o jednoj koja preko veze dolazi do zaposlenja, titula, stanova, poslovnih aranžmana, pa eto, i zdravlja, a u krajnjem slučaju preko veze dolazi i do života; i drugoj, prepuštenoj ostatku sustava, koji se već maksimalno potrošio servisirajući političare iz onih trideset limuzina i sve njihove kumove, prijatelje, 'rodijake' i stranačke uhljebe, zbog čega za taj ostatak ostaju tek mrvice – poslova, kredita, zdravstvene skrbi, pa i života.
Toga dana, 5. kolovoza, Matijanić je bio jedna od četrnaest žrtava covida, koji je dotad odnio 16.379 života, više od cijelih Našica. Nitko nikada neće doznati koliko je u tom broju anonimnih stradalnika čiji najbliži u tišini tuguju s ozbiljnim primjedbama na zdravstveni sustav, samo se boje progovoriti.
Privilegija, privilegiranih i nedodirljivih bilo je i prije devedesetih, i ne samo u zdravstvu. Točkice za hranu dijelile su se još u NDH-u, od 1942. Opskrba hranom bila je racionirana i od 1945. do 1952. Potrošačke kartice, kuponi, točkice i bonovi bili su izvor korupcije i jačalo je crno tržište, a tzv. društvena prehrana bila je dodatni izvor nejednakosti. Većina radničkih restorana u međuvremenu je zatvorena, ali ostao je atavizam povlaštenog cjenika u saborskom restoranu. No najesen će i uvažene zastupnike dočekati nove cijene.
Od početka ovoga mjeseca glavno jelo s prilogom i ondje je poskupjelo za čak 20 posto pa sad umjesto 15 kuna stoji punih – 18 kuna! Razliku do ekonomske cijene ionako plaćaju svi porezni obveznici. Samo za povlastice saborskih zastupnika (troškovi goriva, cestarine, javnog prijevoza, avionskih karata, smještaja u hotelima, stanarine i režija, ali i naknada za odvojen život, o kojima se već pisalo) ove su godine do 15. srpnja potrošena 4,74 milijuna kuna (najviše, 1,87 milijuna, za troškove automobila, a tu će u troškovima za ostatak godine biti i onih trideset limuzina koje čekaju svoje političare s upaljenim klimama).
No vratimo se zdravstvu. Kad bi postojala mogućnost da svi koji ne vjeruju u javno zdravstvo plaćaju zdravstveni doprinos na račune privatnih institucija, sustav, koji je ionako na rubu pucanja, brzo bi bankrotirao. Ilustracije radi, na prosječni neto od 7690 kuna za svibanj iz bruto plaće od 10.440 kuna država na ime zdravstvenog doprinosa uzima 16,5 posto, dakle 1722,60 kuna po prosječnome zaposlenome. Prema toj matematici, gotovo 1,6 milijun zaposlenih u mjesec dana za svoju zdravstvenu zaštitu plati ukupno 2,74 milijarde kuna! Za tu lovu svaki porezni obveznik morao bi moći očekivati da će ga liječnici bar pozorno pregledati i zbrinuti. Očekivao je i Matijanić.
Nekada davno, još kao mladi novinar, dobio sam ozbiljno upozorenje kad sam pokušao pisati o jednom sumnjivom slučaju vezanom uz liječnički nemar.
– Pa jesi li ti normalan?! O tome se ne piše. Kako ćemo poslije iskopati vezu kad netko iz redakcije oboli?
Zato sam još skeptičniji i prema epilogu najavljene istrage splitskog slučaja. Naime, dr. Antonio Alujević, sudski vještak sudske medicine i pročelnik Odjela za sudsku medicinu KBC-a Split, već je izjavio da je šokiran jer je obdukcija Vladimira Matijanića obavljena izvan radnog vremena. Tvrdi da ju je obavila bolnička patologinja koja nije ni ovlaštena ni školovana za uzimanje uzoraka za toksikologiju, a ni za interpretiranje… U bolnici, naravno, tvrde da je sve bilo prema pravilima. Čini se da moćni liječnički lobi ništa ne prepušta slučaju.
Svi želimo, zajedno s članovima svojih obitelji, uživati u privilegijima – pa i normalnoj zdravstvenoj skrbi. Tako bismo olakšali posao i poštenim liječnicima. Nemoguće? Postoji rješenje, koje mi je prišapnuo kolega. Trebamo se samo svi – učlaniti u HDZ. Ako je šefa Sabora s blagim simptomima korone Hitna pomoć vozila na preventivno snimanje pluća (jer je u mladosti imao kronični bronhitis), možda bi i splitski novinar, da je bio bliskiji s vladajućom strankom (i raznim tomasovićima) dobio bolji medicinski tretman.
Tako bi bar (stranački) sustav u kojem su svi privilegirani brzo puknuo.