Analiza istraživačkog centra Sveučilišta u Gothenburgu pokazala je porazne trendove demokracije. U 2021. razina se globalne demokracije spustila na razinu iz 1989.! Dakle, u samo dvije godine izgubili smo 30 godina izgradnje nečega što se doimalo civilizacijskom stečevinom. Kao da to nije dovoljno, demokracija se urušava još dublje i to kroz nepovjerenje u njezin temelj – institucije. Istodobno se zemlje poput Mađarske, Švedske i Italije etiketiraju autokratskima, jer su na izborima pobijedili u EU nepoželjni kandidati.
Demokracija je forma
Što se događa s demokracijom? Posebno s njenim najpoželjnijim oblikom, liberalnom?
Na to je pitanje filozofski opširno odgovorio filozof, publicist, politolog i aktivist Žarko Puhovski. On kaže kako razmatranje tog pitanja počinje jednostavnim stavom: demokracija je u svojoj biti forma.
– Dakle, bit je forma. To je ono što klasična filozofija teško može progutati. Onoga trenutka kada se forma izjednačuje s biti cijeli se niz tradicionalnih sustava više ne može održati, ali u političkoj teoriji demokracije to je općeprihvaćeno. Iz tih apstraktnih pretpostavki slijede, međutim, posve životne posljedice. Od demokrata se, naime, i u političkome i u moralnom postavu, očekuje lojalnost formi.
Drukčije rečeno, bez unaprijed donesene odluke da prihvaćam svaku odluku koju većina u odgovarajuće proceduralno uređenim okvirima donese, naprosto nisam kvalificiran za demokrata. Ili, demokratska kvalifikacija predmnijeva pripravnost da odustanem od vlastitih moralnih intuicija, svjetonazorskih obrazaca, prihvaćajući većinsko stajalište kao takvo. Sa stajališta tradicionalnih moralnih vrijednosti, utemeljenih u nekoj od znanih koncepcija moralne filozofije, to je moguće jedino uz uvjet postuliranja neke vrste moralne skepse onako kako je to formulirano kod australskoga etičara Johna Mackiea u knjizi ‘Etika‘ koja ima, ne slučajno, indikativan podnaslov: ‘Izmišljajući ispravno i neispravno‘, pa, u daljnjim konzekvencijama i dobro i zlo. Polazi se, dakle, od toga da nema objektivnih vrijednosti, kako to instruktivno formulira glasovita prva rečenica rečene knjige, budući da ih, dakle, izmišljamo – tumači Puhovski koji dalje razlaže suštinu problema demokracije.
U društvu ne može biti demokracije
Poručuje da valja sa svim posljedicama prihvatiti da je (demokratski ustrojena) većina ovlašteni zastupnik važećih vrijednosti. Jedini je način da se, uz zadržavanje minimuma vlastite moralne autonomije, istrpi demokracija pritom jasna cezura javnoga prostora i privatnosti (unutar koje većinske vrijednosti ne važe po sebi.
- Ako se pak prihvati da vrijednosti, kao objektivne, u javnosti ne mogu postojati, zato što ih demokracija svagda iznova većinski ‘izmišlja‘, prihvaća se doista demokratska procedura – forma kao bit - jer koncept objektivnosti vrijednosti demokraciju radikalno dovodi u sumnju. Prije stotinjak godina, primjerice, u velikome dijelu svijeta nasilje u obitelji nije smatrano ni približno toliko ozbiljnim moralnim, političkim i pravnim prekršajem kao homoseksualnost, danas je situacija naširoko obrnuta. Drukčije taj isti problem demonstriraju različita svjetonazorska do-imenovanja demokracije: islamska, kršćanska ili socijalistička demokracija uvijek znači manje, a ne više demokracije.
Naravno, sve ovo ne znači zahtjev da ljudi suspendiraju svoja osobna uvjerenja; ono što se traži, a vrlo se rijetko eksplicira, slijedi iz samoga počela demokratske kulture, kako je to formulirano kod Jeana Jacquesa Rousseaua u ‘Društvenome ugovoru‘ gdje su određeni uvjeti na osnovi kojih se uopće može zbiti apstraktni građanin. Drukčije rečeno, demokratska kultura počiva na zabašurivanju egzistencijalnih odrednica individue, na njihovu ostavljanju po strani kada je o demokratskome odlučivanju riječ. I zato valja ponoviti: nasuprot čestim, glupim frazama, demokracije nema u društvu; ne postoji demokratsko društvo, nego, eventualno, demokratska zajednica. U društvu ne može biti demokracije, jer u društvu prema definiciji ljudi nisu jednaki, a demokracija živi od apstraktne jednakosti sudionik(c)a. Dakle, u demokratskoj zajednici mogućoj samo pod pretpostavkom apstrakcije jednakosti, apstrahira se nužno od (nekih) uvjerenja državljana, a u skladu s (promjenjivim) navadama većine – zaključuje Puhovski.
Vladavina većine guši temelje demokracije
Dakle, demokracija u novovjekom (predstavničkom) modelu nije ništa drugo do način vladanja zajednicom koji je legitimiran voljom većine. To smo, doduše, znali, no znači li to automatski da upravo kroz vladavinu većine gušimo same temelje ‘demokracije‘? Puhovski to potvrđuje, štoviše dodaje kako su se s vremenom na naslijeđenu demokratsku praksu nakalemili raznovrsni popravci.
- Ponajprije, smjena vlasti bez nasilja, koja je već dugo uračunata u osnove demokracije, dovodi do popuštanja razine ritualnoga (a onda i dopuštenog) političkoga nasilja, do proširenja izborne baze, do prihvaćanja demokratske legitimacije u tradicionalno autoritarnim institucijama. Pri tome se zapravo polazi od jedne verzije Paretova optimuma (društveno blagostanje raste samo ako raste individualno blagostanje bar jedne individue u društvu, a da istovremeno nikome ne opada). U političkim terminima to znači da ni dobro (velike) većine ne može biti kompenzirano dovođenjem (ma koliko male manjine) u lošiji položaj. Mukotrpni razvoj stoga dospijeva sredinom dvadesetoga stoljeća do postupne realizacije liberalne demokracije koja, uz vladavinu većine, pretpostavlja i zaštitu manjine (uključujući individuu kao elementarnu manjinu) - pod (ustavnim) uvjetima prihvatljivima za sve. Nasuprot izvornoj, strukturiranoj demokraciji, postupno se ipak osvješćuje nužnost uzimanja i drugih interesa/stajališta u obzir. Većina više nije neupitna legitimacija svakoga djelovanja.
No, i taj model, u kojemu vladavina prava ograničava političku većinu nailazi posljednjih desetljeća sve jasnije na barem tri ozbiljne poteškoće: na nesposobnost da političko izjednačavanje građana na iole učinkovit način prenese na smanjivanje socijalnih razlika među njima (jer te razlike očito rastu i u državama ‘funkcionirajuće demokracije‘), na neodrživost pretpostavke da demokratski subjekt, narod/puk sačinjavaju razumne osobe sposobne donositi odluke bez utjecaja izvanjskih čimbenika (što je u mnogome poništeno rastućim izvorima suvremenih mehanizama manipulacije), te na globalizacijsko slabljene funkcije nacionalnih država (unutar kojih demokracija koliko-toliko funkcionira). Iz ovoga se sklopa pokušava izići kako promjenama koje polaze od neposredno-demokratskih obrazaca, tako, u novije vrijeme, i praksom deliberativne (raspravne) demokracije. No, to su, još uvijek, pretežito marginalne pojave – dodaje Puhovski.
Kaže kako u vrijeme njena globalnog trijumfa, ono što se etiketira kao kriza demokracije zapravo proizlazi i iz pretjeranih očekivanja od nje, iz činjenice da je već desetljećima (a posebice nakon 1989./90.) plebiscitarno uzdignuta na razinu panaceje, neovisno o političkim bolestima s kojima se zajednice susreću.
- To, na žalost, ne čine tek široke mase nego još radikalnije (pa i opasnije) politička klasa i mnogobrojni eksperti. Posljedica je ovakva kategorijalnog rastezanja demokracije kao političkoga ideala ponajprije vidljiv u primjeni nesuvisle sintagme ‘iliberalna demokracija‘. Sintagmu smislenu poput konstrukcije proziran zrak ili nesavitljiv čelik, uvodi Fareed Zakaria (‘Journal of Foreign Affairs‘, 1997). Smisao bi sintagmi mogla dati tek pretpostavka da su stranački pluralizam ili liberalnost sadržani u samoj srži pojma i prakse moderne demokracije. A izvorna je parlamentarna demokracija bila nestranačka, instrumenti zaštite manjina pojavljuju se tek mnogo kasnije dok o autoritarnoj demokraciji (što je svakako preciznija sintgma) Franz L. Neumann i Seymour Martin Lipset pišu još prije sedamdesetak godina. Čak je pretežito žurnalistički rabljen pojam demokratura smisleniji od ove sintagme.
Ova oznaka uglavnom pogađa demokratski izabrane, a iliberalno djelatne političare (vođe, zapravo) - od Miloševića, Tuđmana, Izetbegovića, Gruevskoga, Berishe, Meciara, Kučme, prije nekoliko desetljeća, do suvremenika - poput Putina, Trumpa, Erdogana, Orbána, Kaczynskog, Le Pen, Geerta Wildersa, Beppe Grilla, Nigel Faragea, Frauke Petry, Strachea i Hofera. Riječ je zapravo o tipu (uspješnih) političkih aktera koji demokraciju razumiju isključivo u kontekstu ovladavanja većine nad manjinom, koji su (Trump, primjerice) pripravni barem pokušati nasilno spriječiti prijenos vlasti na nasljednike, koji su, kao većina europskih političara ovoga tipa, skloni isključivanju nepoćudnih iz političke zajednice. Rado koriste populističke obrasce i (ne baš daleko od posve razvijenog totalitarizma) smatraju normalnim prijelaz iz javne u privatnu, pa i u intimnu sferu građana koje katkada tretiraju kao podanike. Nema nikakve dvojbe da je riječ o ozbiljnoj političkoj opasnosti, ne samo za demokraciju nego za čitava društva, mnoge pojedince, a možda i svijet. Bude li ih moguće nekako pripitomiti (sredstvima koja proizlaze iz međuovisnosti svjetske ekonomije i sigurnosti u sadašnjoj situaciji, recimo), ostat će zabilježeni kao neka vrsta (nevoljkih) pionira demokracije koji su marljivo ispitivali njezine granice. Ne dogodi li se to - zbilja smo imali peh – ne baš optimistično zaključuje Puhovski.