Ako biste htjeli znati kako se osjećao Cezar kada je prešao Rubikon, trebali biste istrčati maraton. Tako je barem u svojim memoarima zapisala Bobbi Gibb, prva žena koja je 1966. sudjelovala na čuvenom bostonskom maratonu. Ako ste i sami trkač, amater ili profesionalac, ili ste sudjelovali u razgovorima fanova te rekreacije zasigurno ste izgovorili ili čuli ako ne iste, onda barem vrlo slične i ništa manje dramatične usporedbe trčanja s nekom vrstom osobnog trijumfa. Emocije koje preplave svakog smrtnika koji istrči zadani cilj, bilo da je riječ o maratonu ili trčanju od svega pet minuta u komadu, svakako su jedan od razloga zbog kojih je trčanje (i jogging) postalo toliko popularna rekreacija modernog doba. Zapravo, trčanje je najbrže rastuća rekreacija na svijetu, zbog čega je ispravnije reći da je riječ o društvenom fenomenu, a ne trendu s ograničenim rokom trajanja. Prema podacima koji su izneseni na konferenciji MOVE 2015., na svijetu je 50 milijuna registriranih rekreativnih trkača, koji kreiraju nevjerojatnih deset milijardi eura ekonomske vrijednosti. Danci su, primjerice, jedna od najvećih trkačkih nacija, gdje trči njih 31 posto. Analitičari koji su te podatke iznosili na konferenciji uvjereni su da trčanje neće biti jedan od onih pomodnih trendova u rekreaciji kao što je to bila, primjerice, zumba jer nove tehnologije od društvenih mreža pa do aplikacija potiču rekreativce da ustraju u svojoj aktivnosti jer uz pomoć njih lako se umrežavaju, motiviraju i s publikom dijele svoj napredak i uspjehe.
POTRAŽITE NOVI BROJ LIDER TRENDA S POKLONIMA I SUDJELUJTE U TJEDNIM DARIVANJIMA Trening uma Tajna tolike popularnosti trčanja leži upravo u ovisnosti više o psihološkim nego fizičkim benefitima, koji su nedvojbeni. Za početak, uz malo discipline i volje potpuni se amater (onaj kome je najveća distanca hodanje s vrećicom čipsa od stola do kauča) može u vrlo kratkom roku (otprilike dva mjeseca) pretvoriti u trkača koji lako savladava dionicu od pet kilometara. Taj cezarovski moment sjajan je motivator da amater nastavi savladavati sve duže dionice i pretvori se u nešto o čemu je donedavno samo sanjao i za što je mislio da je nemoguće. Također, amatersko, rekreativno trčanje i ultramaraton imaju jednu zajedničku, vrlo važnu značajku, a to je da trkač ima samo jednog rivala, samoga sebe. Zapravo, jedina stvar (kod zdravog čovjeka, naravno) koju valja svladati na putu do cilja vlastita je lijenost, nedostatak volje ili nestrpljivost. Iz tog rakursa trčanje nije disciplina u kojoj uspjeh zavisi o fizičkim predispozicijama već isključivo o umu. Jednom kad savlada zadani izazov trkač se osjeća nepobjedivim, što blagotvorno utječe na sve aspekte života. U tom smislu, trčanje povećava samopouzdanje, mentalnu snagu, samodisciplinu; stvari koje su dotad bile nemoguće postaju izvedive. Running friendly svijet Prema magazinu Daily News još je nekoliko čimbenika utjecalo na to da trčanje preraste u moderni društveni fenomen. Prvo, riječ je o svima dostupnoj rekreaciji. Za upuštanje u tu avanturu ne treba vam ništa više od para tenisica. Čak ni vrijeme ili mjesto nisu presudni faktori jer trčati se može bilo gdje i u bilo kojem vremenu koje rekreativcu odgovara. Nadalje, teško da ćete ostati bez inspiracije, jer se o trčanju piše i priča na sve strane. Mediji prate priče o trkačkim navikama uspješnih ljudi od Davida Camerona do Richarda Bransona ili Gordona Ramseyja i donose izvještaje s humanitarnih i gradskih utrka, a društvene mreže gore od trkačkih uspjeha vaših virtualnih prijatelja. S obzirom na to da brendovi, posebno sportski, idu kud i mali Mujo, njihove kampanje služe kako bi motivirali potrošače da se uhvate ukoštac s trčanjem i, prema mogućnosti, kod njih kupe prave tenisice ili trkačke trenirke. Kako navodi Daily News, stvarni i virtualni svijet postaju sve više ‘runner friendly‘. Primjerice, u Istanbulu gradske su vlasti duž obale (cesta ‘sahil yolu‘) proširili nogostupe i stavili oznake za kilometre. U Tokiju su na nekim trkačkim rutama (kao što je to, primjerice, zagrebački nasip) postavili tuševe i ormariće u kojima trkač može do kraja treninga pohraniti svoje dragocjenosti. Digitalni svijet trkačku maniju podupire specijaliziranim portalima, forumima, virtualnim programima itd., a dvoznamenkastim stopama raste broj lansiranih GPS trkačkih gadgeta uz pomoć kojih trkač može pratiti rutu, brzinu, otkucaje srca, broj koraka i ostala čudesa. Svi su cezari I na kraju, posljednji, a ništa manje važan čimbenik koji je zaslužan za popularnost trčanja činjenica je da forma nije važna. Naravno, talent, spol, dob i ranije iskustvo utječu na brzinu svladavanja određene kilometraže, ali nisu presudan faktor. Svatko prema svojim mogućnostima sebi zadaje ciljeve i ushit njihovim ostvarenjem potpuno je isti bez obzira na to je li riječ o pet ili 42 kilometra. U tome i jest najveća ljepota te toliko popularne rekreacije. Ni u jednom drugom sportu uspjeh nije toliko individualan. Točnije, od toga koliko je brzo netko istrčao utrku ili zadanu dionicu važnije je da je uopće završio. U tom smislu, trkačka medalja ima jednaku vrijednost onome tko je došao prvi ili onome tko je došao zadnji, ako je zadnjem cilj bio da se uopće usudi upustiti u tu avanturu. Ili, rječnikom s početka priče, svi su oni cezari. Baš kao što su tom rimskom caru suvremenici tvrdili da je nemoguće prijeći Rubikon tako vjerojatno i u svakom trkaču čuči nevjerni Toma koji ga uvjerava da je ‘xy‘ dionica za njega nemoguća. Ili, kako je u svojoj knjizi ‘O čemu govorim kad govorim o trčanju‘ zapisao Haruki Murakami, ‘većina trkača voli trčati ne zato da bi živjeli dulje nego da bi živjeli život u punini... Izvlačenje maksimuma iz vlastitih ograničenja suština je trčanja, a ujedno i metafora za život‘.