Makro Mikro

Opsesija

Najmoćniji broj. Dominantni koncept našeg vremena. Ukorijenjen u tkivu života, valjda već i u samoj strukturi ljudske DNA (kako to postići pokazao je Edward Bernays, nećak Sigmunda Freuda, Goebbels ga je obožavao). Toliko da su te spremni spaliti na lomači (pardon, na društvenim mrežama, učinkovitije je) ako i pomisliš da nešto s tim konceptom nije u redu.

BDP. Sveti BDP.

Srećom, to nije koncept koji postoji od vremena sumeranskog kotača. Ne postoji od početka svijeta, pa ne mora trajati ni do njegova kraja. Nesrećom, postoji baš u moje vrijeme. I baš se u moje vrijeme pretvara u najmoćnije robovske okove. Usko je povezan s konceptom duga. Kako to funkcionira u praksi davno je, kao ‘ekonomski ubojica’, priznao John Perkins. I nikome ništa. Opsesija BDP-om još je jača.

Zanimljivo je to, mi mjerimo ‘rast’. A ‘rast’ zapravo mjeri pretvaranje prirode u (nečiju) gotovinu, javnih dobara u robu. Šuma ne pridonosi rastu, pluća svijeta stoje tamo bezveze. Ali kada se ona posijeku i pretvore u balvane (ili opustoše da bi multinacionalke uzgajale GMO soju) – imamo rast. Obilje vode kojom smo blagoslovljeni ne proizvodi rast. Ali kada tu vodu neka kompanija ‘uflašira’ i u njoj smućka sintetiku – imamo ga! Kada osiromašeni, zaduženi i obespravljeni šljakeri jugoistočne Azije kemikalijama uništavaju svoje zdravlje ne bi li zapadnjačka fensi roba sijala divnim bojama, to nije rast. Rast imamo onoga trenutka kada ekonomskom propagandom drogirani kupci kupuju bezvrijedne stvari.

BDP jako voli riječ ‘čovječanstvo’. Silno brine o njegovu napretku. Toliko da u tome napretku baš i nema mjesta za čovjeka. Pojedinca. Ekonomija vuče korijen iz grčke riječi ‘oikos’ – domaćinstvo. Biste li se prema vlastitome domaćinstvu odnosili kao kompanije/države prema čovječanstvu? U kojemu nema mjesta za brigu o čovjeku, recimo vašem djetetu kao svijetu nezanimljivom pojedincu?

BDP jako voli i privatizaciju. Jedva čeka da se dočepa zatvora, bolnica i škola. U Hrvatskoj plačemo jer državni fakulteti nemaju istinsku konkurenciju u privatnima. Okej, neki imaju, recimo ekonomija. Priča mi jedan dekan kako mu svaki put zapara uši izgovaranje sintagme ‘studenti su – proizvod’. Koji košta točno nekoliko novaca. I taj ‘proizvod’ mora biti konkurentan. Bez te ključne sposobnosti moderne civilizacije možeš se odmah upucati u glavu.

Ni ekonomske, ni političke, ni društvene strukture suvremenoga svijeta nisu skrojene za suradnju. Kada nam zaposlenje i društveni status ovise isključivo o bivanju boljim od svih onih drugih (a ‘gubitnici’ su zauvijek izbačeni na periferiju, baš poput rubnih EU država), iznenađuje li ikoga da je natjecanje iz igre potpuno prognalo suradnju? Čovjek je čovjeku vuk. Ta tvrdnja određenom sloju društva jaaaako odgovara (čisto za info, ako ikoga zanima, Darwin je pred kraj života shvatio kakva je zapravo ostavština njegove teorije evolucije, pa je ‘opstanak najboljih’ pretopio u ‘opstanak najprilagodljivijih’, našavši bezbroj životinjskih primjera suradnje i odsustva klanja slabijih; nažalost prekasno).

Biti konkurentan znači raditi. Biti spreman poginuti za posao. Svi su ostali dijelovi života marginalizirani. Dijete bi pričalo s mamom? Sorry, kćeri, mama radi. Nema veze što je doma. Posao prije svega. Danas više nego ikada u povijesti caruje kult rada (zaposleni na državnim jaslama globalno su u nemjerljivoj manjini).

Arbeit macht frei, zar ne? Znamo gdje visi taj natpis.

Komentari