Količina skandala koja je zadesila tek formiranu novu vlast toliko je nesvakidašnja, a ujedno i novinarski poticajna, da se teško može mjeriti sa startom bilo koje druge Vlade otkako postoji mlada hrvatska država. No dok ste o Crnojama i Hasanbegovićima mogli čitati (i, zapravo, još uvijek možete) u stotinama i stotinama ispisanih kartica novinarskih tekstova, o stavovima aktualnog ministra obrazovanja i znanosti počelo se, još uvijek diskretno, pisati tek zadnjih dana.
Kako prenose mediji, ministar Predrag Šustar u članku iz 2012. godine navodi kako je ‘pitanje evolucije i dalje otvoreno‘, te kako ‘teorija evolucije nije ponudila konačna rješenja‘. Takav stav, koji je napustila i službena Katolička crkva, primjereniji je nekim prošlim stoljećima, ali i krajnje zabrinjavajuć kada ga izriče osoba koja obnaša dužnost prvog čovjeka u tako važnom sektoru. Istini za volju, Šustarovi javni nastupi prilično su uglađeni i daleko ispoliraniji od nekih drugih političara koji su zadnjih tjedana ušli u žižu interesa, no ovakav background još jednom pokazuje kako Hrvatska nikako da dobije odgovarajuću osobu na čelu vjerojatno najvažnijeg ministarstva.
Kažem najvažnijeg, iako ga kao takvog nitijedna vlada do sada nije percipirala, budući da ponajprije u njemu leži podloga za društvenu i ekonomsku transformaciju o kojoj toliko pričamo. No izbor više ili manje neprimjerenih i/ili nekompetentnih osoba za tu funkciju traje već previše vremena i sasvim je jasno da bez obzira o kojoj je političkoj opciji riječ obrazovanje nikako da dođe u središte političkog interesa.
Naravno, još uvijek postoji teoretska mogućnost da se Šustar u svojem političkom djelovanju pokaže boljim nego u znanstvenom. Njegov prvi potez pokazao je da, ako ništa drugo, njeguje pomirljivi stil kao i određenu sklonost kompromisu, što je u postojećoj sve agresivnijoj retorici u društvu vrlina koju treba cijeniti. Šustar je, naime, nakon prvotnih najava o tome kako će nova vlast odbaciti sav posao koji je napravila ranije oformljena radna grupa za kurikularnu reformu u ekspresnom roku zanijekao takve navode i kazao kako će se uvažiti njihov rad. Štoviše, ovog je tjedna novi ministar održao i svoju prvu presicu na kojoj je podržao predloženu reformu školstva.
Reforma predviđa, kao što se moglo pročitati, promjene kao što su izostanak ocjenjivanja u prva dva razreda osnovne škole, fleksibilna satnica, uvođenje modula umjesto zanimanja u srednjim školama, kao i učenje u rad u strukovnim školama. Pomalo diskretno, ali ipak, uvode se i sadržaji vezani uz informacijske i komunikacijske tehnologije, zdravlje i poduzetništvo, iako bez uvođenja posebnih predmeta.
Treba tek vidjeti koliko je ova podrška stvarna ili tek deklarativna, no čak i ako je zaista iskrena postoje dva problema.
S jedne strane, iako je riječ o određenim pomacima, oni su još uvijek toliko skromni i nedovoljni u odnosu na ogromne promjene na tržištu rada koje se već zbivaju, a kamo li u odnosu na vrijeme kada će današnji osnovnoškolci tražiti prvi posao. Ministar je ove predložene promjene, čini mi se dobronamjerno, nazvao ‘pjenušavim idealizmom‘, no u svjetlu promjena u obrazovanju koje se zbivaju u mnogima od najnaprednijih zemalja riječ je o posve skromnim, gotovo minimalističkim potezima. Moje je mišljenje da dobronamjernost ovdje nije dovoljna, nego je potrebna i šira vizija gdje želimo biti za 10 ili 20 godina, te kako obrazovanje upregnuti u postizanje tog cilja, a to je nešto što je do sada aposlutno nedostajalo.
Drugi je problem pitanje u kojoj će mjeri ministar u školstvu poticati svoj ideološki okvir tako zorno iskazan u njegovom stavu o evoluciji. U društvu koje je toliko podijeljeno kao naše to bi bio apsolutno najgori scenarij u što smo se već uvjerili s ministrima posve suprotnog ideološkog predznaka. Sjetimo se, uostalom, ministra Jovanovića koji se iscrpljivao na cijelom nizu fronti, da bi na kraju konačni učinak bio gotovo nikakav. Umjesto takvih jalovih bitaka u kojima se crpi energija i dragocjeno vrijeme, ali i smanjuje široka podrška javnosti, glavni naglasak trebao bi biti na prilagodbi obrazovanja suvremenim i budućim zahtjevima tržišta rada. Ideološki okvir, pak, može se rješavati u nekim mirnijim i manje ostrašćenim vremenima.
Više nego ikada uvjeren sam da je u aktualnoj atmosferi povišenih strasti navedeno osnovni preduvjet za provođenje drugih, daleko važnijih promjena u obrazovanju. Ministar Šustar tek treba pokazati da razumije navedeno, kao i da je sposoban uzdići se izvan vlastitog vrijednosnog okvira, a u protivnom nasukat će se tamo gdje su već završili mnogi njegovi prethodnici.