Na prošlotjedni napis reagirao je čitatelj koji ‘zna vrlo zanimljive informacije o pretvaranju poreznih u kreditne dugove‘. Čitatelj uvodno pita što je novo u prošlotjednom članku da je ‘Besmisleno pretvaranje poreznih dugova u kreditne‘?
A kao da tog čitatelja demantira anonimno se javio i drugi čitatelj, po mojem mišljenju očigledno iz Porezne uprave. Čitatelja za kojeg sumnjam da je iz Porezne uprave zasmetalo je pitanje u članku: ‘Kako to da baš nitko iz Porezne uprave ne odgovara zbog toga što je obveznicima poreza (osobito poduzetnicima) obračunat porez neprimjereno velik s obzirom na gospodarsku krizu, prevelik do mjere u kojoj ga obveznici nisu mogli podmiriti i zbog čega je trebalo donositi posebni Zakon?‘
PDV na rate Prvi čitatelj predlaže da kao novinar istražim koliko je točno kredita odobreno po modelima A, B, C, po otpustu iz rezervi Hrvatske narodne banke, navodno za gospodarstvo posredstvom poslovnih banaka i HBOR-a. Ti su krediti, tvrdi čitatelj, dodjeljivani bez preciziranih kriterija, najčešće nije trebalo prilagati dokumentaciju o namjeni u postupku njihova odobravanja, tako da su i korišteni uglavnom nenamjenski.Čitatelj piše da zna nekoliko tvrtki u teškoćama, čiji su se vlasnici hvalili ‘pruženom rukom kreditnog spasa‘, ali i ne baš originalnom praksom: ‘Daš 10 posto komu treba (uvijek je prisutan ‘posrednik‘ pri dodjeli kredita), i nitko te ništa i ne pita. Samo plaćaj PDV i ostale poreze na rate (naravno, Porezna uprava ne prati ništa, jer Ministarstvo financija je propustilo povezati svoje podatke s podacima HBOR-a).‘ U nastavku čitatelj piše da se tvrtku optereti tim kreditom, dobar dio plaćanja neplaćenih obveza plati se fiktivnim ‘dobavljačima‘ i nakon toga novac opere, pa se ostavi neka crkavica tobože za plaćanje stvarnim dobavljačima i za proizvodnju, ‘sve tako skoro 2,5 milijardi kuna ukupno‘, piše čitatelj. ‘Svakome tko imalo poznaje gospodarstvo‘, piše zaključno prvi čitatelj, ‘jasno je da bi da je stvarno skoro 2,5 milijardi kuna završilo u gospodarstvu danas i stanje u gospodarstvu bilo barem malo bolje. No, popis tvrtki kojima je odobravano tih skoro 2,5 milijardi kuna kredita je i danas bankarska tajna, iako je u tim kreditima i novac poreznih obveznika.‘ I zbilja, bilo bi zanimljivo objaviti popis svih tvrtki korisnika tih kredita, pa javno analizirati na što točno su potrošeni tako odobravani krediti.
Tobože po zakonu Drugog, pak, čitatelja, onoga za kojega mislim da je iz Porezne uprave, smeta ocjena iz prošlotjednog članka da je donošenjem Zakona o posebnoj mjeri naplate poreznog duga uzrokovanoga gospodarskom krizom zakonodavac priznao da je porezna obveza utvrđivana iznad mogućnosti obveznika poreza da je podmiruju na vrijeme i u cijelosti u gospodarskoj krizi. Čitatelj piše da ne razumije pitanje iz prošlotjednog članka zašto porezne vlasti ne snose odgovornost niti teret gospodarske krize, a obveznici poreza nerealno utvrđen porez moraju platiti u cijelosti? Čitatelj kaže da poreznici ne određuju poreze, nego postupaju prema Zakonu. Pitam tog čitatelja jesu li poreznici primjenjivali sve propise i na vrijeme poduzimali sve propisane postupke prisilne naplate poreza prema svim poreznim dužnicima jednako? Zašto su, u pravilu, samo kod manjih poduzetnika uredno i na vrijeme utjerivani porezni dugovi?I dodatno pitanje, zašto porezne vlasti nisu ukinule obvezu plaćanja PDV-a na nenaplaćene fakture i ponijele dio tereta nelikvidnosti s obveznicima poreza tako da PDV naplaćuju samo na naplaćene fakture?
Nelikvidnost ili preveliki porezi Čitatelj ‘poreznik‘ u svojem reagiranju naglašava da ‘problem neplaćanja nije nastao zbog neprimjereno velikog poreza, već zbog nelikvidnosti poduzetnika, što znači da poduzetnici nemaju likvidnu (novčanu) imovinu kojom bi izmirili svoje porezne obveze’. Pa da, ponavljam da nije dobro da se nedostatna ‘likvidna imovina‘ nadomješta kreditima za plaćanje poreza.