Najnovije igralište zapadnih medija i ‘osviještene javnosti’, koji kao da nemaju dovoljno tema kod kuće, već je mjesecima Sirija, nova prilika za dokazivanje ljubavi prema slobodi, demokraciji, ljudskim pravima, humanizmu, individualizmu, sreći, blagostanju, suradnji, prijateljstvu itd., bla bla bla, već mi je pozlilo, a tek sam na prvoj rečenici.
Uglavnom, svim stvarima koje tobože pokušavaju kod kuće uvesti, samo im zbog urođenog lopovluka i beskrupuloznosti elita, potkupljenosti medija i kretenizma naroda ne uspijeva. Ali nemojte im to reći. I koliko god ta kompletna receptura, to nemilosrdno silovanje jednim te istim scenarijem bila poznata, ja se još uvijek ne mogu ne raspizditi, a većina svekolikog zapadnog puka, uključujući i Hrvate, ne može preskočiti tu sitnu, gotovo nevidljivu mentalnu blokadu. Naravno da su ‘pobunjenici’ zapravo siroti ljudi zaljubljeni u sve gore navedeno, da ponovo ne nabrajam. Naravno da je Bashar al-Assad odvratni diktator iz američkog filma koji svaki dan doručkuje šestomjesečnu bebu na naglo. Naravno, da su Rusi i Kinezi zločesti jer ne daju Zapadu da bombama ‘oslobodi’ potlačeni sirijski narod. Naravno da su na Zapadu slobodoljubivi političari s najboljim i sasvim nesebičnim namjerama. Nije potrebna posebna inteligencija da se već u ovom nizanju čovjek zapita što ne valja s ovom slikom, ili bi mu barem, tamo negdje u primozgu, ta niska rečenica zazvučala sadržajno sumnjivo. Jeftino, naivno i propagandno kao akcijski film iz 90-ih u s Bruceom Willisom u glavnoj ulozi.
Osobno, ne mogu odlučiti što mi se više gadi. Divljačka propaganda zapadnih medija koji, ruku na srce, pojma nemaju što se tamo zapravo događa, potpuni izostanak kritičnosti i rezerve domaćih medija koji copy-paste metodom prenose njihove ‘izvještaje’ ili naroda sposobnog po tko zna koji put na žlice gutati jednu te istu bajku. Tek sam u jedan navrat, svih ovih mjeseci, na jednom portalu uspio vidjeti svetogrdni tekst u kojem se informacije iz Sirije dovode u pitanje. Pisalo je tako u tom tekstu da ‘aktivisti’, pojam kojim ću se pozabaviti za sekundu, informacije skupljaju telefonski, ne na licu mjesta, te da mahom komuniciraju s oporbeno naklonjenim ljudima.
Treća dosta bitna informacija je bila i kako je među žrtvama prvog velikog pokolja zapravo bila hrpa obitelji deklarirano naklonjenih vladajućem režimu, što je zgodno izostavljeno. Kad već ne možete računati na objektivno izvještavanje lučonoša slobodnog tiska, nije naodmet poslužiti se zdravom skepsom. Zašto bi Assad kojem je glava na panju i može sutra početi dobijati ‘humanitarne pakete’ od NATO-a uporno organizirao pokolje žena i djece? Ako nekom nisu u interesu takve slike, to je on. Njegovim protivnicima, s druge strane, izrazito je u interesu slanje slika klanja. Uostalom mi ovdje vrlo dobro znamo kako se radi kvalitetna propaganda za ‘svoju stvar’. Pa kad prvi veliki masakr nije polučio željeni efekt, onda se, vrlo pogodno, dogodio još jedan. I ne sumnjam kako će se pogodno događati pokolji žena i djece dok ne svrgnu tog velikog zlotvora i stravičnog diktatora Assada. Interesantno, taj je, pak, strašan i užasan postao tek nedavno, baš kao i Gadafi ili Mubarak, prije je jedva postojao. Sadama da ne spominjemo. Gadafi je sjedio na nafti, stiskao kajle kolonijalis-tima i bio krajnje neugodan vjerovnik, Mubaraka su pomogli skinuti s figama u džepu nakon što su slijedom događaja bili prisiljeni. Naime, stari Mubarak je bio njihov igrač, a sada u tišini egipatskoj vojsci drže ljestve u pokušajima autokratskog zadržavanja vlasti mimo ‘demokratskih’ izbora.
Primjetio sam i da se ‘pobunjenici’ po svemu sudeći bore ljubavlju i zagrljajima. Nikad nema nevinih žrtava njihovog djelovanja, oni su goloruki, ali zato vojska kad gađa, uvijek pogađa civile i nedužne, gotovo nikad nisu u pitanju naoružani protivnici, budimo realni, legitimnog režima. ‘Pobunjenici’ su bezgrešni u medijskom izvještavanju, naočiti revolucionari kakve bi nosili na majicama. Oni su isto tako, uvijek samo obični građani s razvijenim osjećajem za slobodu, nikada recimo skupine običnih kriminalaca, jedino što ne možete svo to vrijeme utvrditi politički program tih ‘pobunjenika’ i za što se točno bore. Rušenje tog i tog, utvrdimo, nije politički program per se, kamoli ideologija. Ali kao da je to bitno, ako CNN kaže da su momci u redu onda sigurno jesu. Kad su, pobogu, Amerikanci lagali? Onda je tu problem koji imam s izrazom ‘aktivist’, inače jedinim i ključnim izvorom informacija. Tko su ti ‘aktivisti’, koji je kriterij da se netko zove ‘aktivistom’, što on točno podrazumijeva i, najvažnije, krunsko pitanje, zašto ja bezuvjetno vjerujem ‘aktivistima’? Niste primjetili nedodirljivost te riječi? Informacije koje smo vam upravo servirali dolaze od ‘aktivista’, javljaju nam ‘aktivisti’, i s time prestaje svaka rasprava. Tko može sporiti točnost podataka dobivenih od ‘aktivista’? Dovoditi u pitanje njihovu eventualnu pristranost?
Natrag onim uobičajenim pitanjima logike. Nekako se stalno pitam i ne bi li režim odavno bio svrgnut da je zaista većina ljudi protiv njega? Kako smo to mi točno utvrdili da je VEĆINA građana protiv As-sada/Gadafija/Mubaraka? Zadnjeg su srušile tisuće okupljene na jednom trgu u jednom gradu u zemlji od 82 milijuna stanovnika, primjerice. Postoji li mogućnost da je ipak riječ o manjem broju uzurpatora i, boženedaj, da su potaknuti i financirani nekim vrlo konkretnim novcima i interesima? Ili, zašto se isčitavanjem izvještaja stječe dojam da Assad ima prijatelje i saveznike u međunarodnoj zajednici koji mu šalju konkretnu pomoć, ali taj dojam nikad nemate obrnuto? Zapad nema tajne službe, vojske naoružane do zuba popunjene rođenim ubojicama i prokušane metode infiltriranja po drugim zemljama? Oni mirno sjede, šalju ‘humanitarnu’ pomoć i mirovne prijedloge, suzdržano očekujući rasplet događaja ili amen UN-a za intervenciju, dok ‘oni drugi’ dan i noć iskrcavaju oružje, krše sankcije i uzrokuju smrt nevinih. A najnovija pričica o oružju masovnog uništenja u Siriji? Momci su stvarno očajni, koristi se sve što dođe pod ruku, pa i najofucaniji trikovi. Što je s vijestima iz ‘oslobođenih’ zemalja? Zašto su tako naglo presušile? O anarhiji koja vlada u Libiji nakon ‘oslobađanja’ jedva možete čuti, ni s Egiptom nije puno bolje. Tek šture informacije tu i tamo, da eto, nije sve to baš najbolje sad, no bit će, jednom. Teško možete čuti o naoružanim skupinama kriminalaca koje rasturaju po Libiji, bezakonju, plemenskom sektaštvu i vjerskom radikalizmu koji su zavladali do jučer, ako ćemo iskreno, mirnom i organiziranom zemljom za daleko najveći broj stanovnika. Nije naodmet dodati i da su takvi režimi obično jedino što stoji na putu neusporedivo gorim radikalno islamskim varijantama. Kakve recimo možete naći u nekim dobrim saveznicama Amerike poput Saudijske Arabije, militantno radikalne islamističke zemlje koja zanimljivo nikome na Zapadu ne smeta.
Smisao soneta ovdje nije uvjeravati u jedno ili drugo, već samo prizvati davno zaboravljenu vještinu kritičkog razmišljanja i uvijek nužnu mrvicu skepticizma spram, u najmanju ruku, jednodimenzionalnog serviranja informacija i krajnje nasilnog kreiranja javnog mnijenja. A možda sam jednostavno plaćenik sirijske vlade. Uvijek treba sumnjati.