U krizi smo. I to u velikoj, većoj nego što zamišljaju neki političari i ekonomisti. Na rubu smo dužničkog ropstva! Još kad je uvedena kuna, njezin je tečaj postavljen prilično visoko, što je ratom poharanoj zemlji omogućivalo da u inozemstvu nabavi robu, pa i oružje, po nižoj cijeni. A jaka valuta u domaćem gospodarstvu jačala je konkurentnost uvezene robe i silila zemlju da se tehnološki brzo obnovi.
Mi smo tu obnovu propustili provesti. Nastavili smo s velikim uvozom, financiranim relativno jeftinim zaduživanjem u inozemstvu i rasprodajom obiteljskog srebra. Privid blagostanja stvarali smo, s jedne strane, ekspanzijom javne potrošnje (širenjem javnog sektora) i, s druge, investicijama u infrastrukturne projekte niske kratkoročne isplativosti. To nas je dovelo na rub razorne dužničke spirale.
Nismo investicijski Eldorado
I u 2014. mnogi će naši političari govoriti o privlačenju novih tehnologija i ponašati se kao da je Hrvatska investicijski Eldorado, što ona nije bila niti jest. Kao i svaka druga nacija i mi imamo niz komparativnih prednosti, ali njih treba znati uočiti i iskoristiti. Neki samoupravni ekonomisti, ‘presvučeni‘ u tržišne, nekritički propovijedaju staru doktrinu nevidljive ruke. Misle da će rješenje doći samo. Drugi pak vjeruju da se, i u ovako dramatičnom trenutku, ekonomska politika može voditi kao da plovimo bonacom. Rješenje je, kako to često biva u životu, negdje između.
Prihvaćamo li ideju socijalno svjesne tržišne ekonomije, u 2014. moramo naći način da prevladamo sklerozu naslijeđenoga javnog sektora i teret javnih nameta te otvorimo putove privatnim inicijativama. Velik je problem ekonomske politike kako istodobno oživiti gospodarstvo i odučiti ga od starog načina ponašanja.
Današnja se ekonomska politika svodi na tvrdu obranu iznimno velikog javnog sektora koji se nastoji financirati metodama harača i potpune nebrige za privatni sektor i nezaposlene. Zjapeće rupe javnih financija vlast pokušava začepiti tako da se gospodarski život pokrije informatizacijskom hobotnicom. To je pokazatelj krivih prioriteta i neograničene bahatosti vlasti koja je dovoljna sama sebi. Nema većeg investitora koji ne bilježi te signale. A lošim navikama i neodgovornom ponašanju informatizacija nikada nije bila problem. Dugotrajnost i nepredvidivost sudskih i upravnih postupaka negativno utječe na moguće investitore. To se naslanja na šumu često proturječnih i mnogo puta mijenjanih zakona i propisa.
Čak ni u jedinoj propulzivnoj grani privrede, turizmu, Hrvatska ne čini dovoljno. Hoće li u 2014. utvrditi promišljene prostorne planove, privatizirati - potičući tržišnu utakmicu i obiteljsko hotelijerstvo, hotele preostalih mjesnih mastodonata, aktivirati mnogobrojne bivše vojne objekte, staviti u pogon programe obuke jezika i drugih znanja potrebnih u turizmu, učiniti ponudu naših restorana zanimljivijom i odrazom domaćih specijaliteta, udružiti iznajmljivače privatnih prostora u planiranje zanimljivih programa?
Budući da je turizam ostao posljednji veliki hrvatski izvozni proizvod, strategija treba biti stvaranje hrvatskih grozdova koji povećavaju ekonomičnost i rentabilnost našeg turizma: hrana, voda, odjeća, suveniri, održavanje, izgradnja itd.
Strateški je važno riješiti pitanje prehrane vlastitim resursima, a to je moguće jedino ako se relativno jeftino isprave veliki politički promašaji iz prošlosti i poljoprivredna politika usmjeri na aktiviranje snaga obiteljskoga gospodarenja koje su uzdrmane, ali još prisutne na selu. U tome nam Bruxelles može pomoći, ali jedino ako sami znamo što nam treba i što želimo. Zajednička politika EU ne zamjenjuje, nego dogovorenim mjerama štiti i unaprjeđuje nacionalne politike kojima svaka zemlja rješava svoje probleme.
Problem nije u novcu
Hoćemo li 2014. ‘otkriti‘ skrivene resurse i staviti ih u pogon? To je i odgovor na kritiku da se smanjenjem birokracije smanjuje potrošnja. Rast mora imati realnu podlogu. U Hrvatskoj je iluzorno govoriti o javnim poduzećima kao nekim normalnim poslovnim organizacijama dok god se njima upravlja kao lenima stranaka na vlasti. Upitni kriteriji prema kojima se vodstva tih poduzeća postavljaju i svako malo smjenjuju potpuno su strani suvremenim postavkama upravljanja složenim organizacijama. Čak i kad na čelo takvog poduzeća dođe netko sposoban, vrlo brzo se suočava s ograničenim radijusom djelovanja i još ograničenijim rokom vlastitog trajanja. Hoće li u 2014. javna poduzeća preživjeti kao najvažniji bastioni jednostranačja ili ćemo vidjeti kvalitetan pomak? To samo potvrđuje da problem nije u novcu, nego u sustavu i primjeni ideja kako ga treba popraviti.
Katkad se stječe dojam da vlast jedva čeka da se netko drugi prihvati zadaće propisivanja gorkih medicina jer, kažu, na provođenju reformi ne dobivaju se izbori. U Hrvatskoj još nema svijesti o tome da u životu nacija katkad dolaze trenuci kada se kratkoročni stranački obziri moraju gurnuti u stranu i zamijeniti odgovornošću položaja.
Izgubili smo fiskalni suverenitet onoga trenutka kad smo, suočeni s teškim položajem državnog proračuna i gospodarstva u cjelini, počeli bulazniti o velikim projektima koji će nas izvesti iz krize. A trebalo je zasukati rukave i uhvatiti se u koštac sa sustavom koji nas je doveo u ovu situaciju. Sljedeća godina bit će u Hrvatskoj gospodarski najteža krizna prijelomnica. Ujedno i prilika za dobar novi početak, za novu hrvatsku izvrsnost, godina u kojoj nas gruba stvarnost sili da napokon položimo popravni ispit iz osnova ekonomije!