Usporedno s mukotrpnim kadroviranjem i udaljavanjem Domoljubne koalicije i Mosta u dvjema najvećim strankama jačaju neke druge silnice, različite od trenutačne stranačke strategije.
Milanović i Karamarko nastoje osvojiti nov mandat na čelu svojih stranaka gotovo isključivo međusobnim antagoniziranjem. Jedan bez drugoga ne mogu jer gube razlog postojanja. Bez filoustaša ne trebaju nam filopartizani, i obratno. No nisu svi za takvo sukobljavanje. Pogotovu nakon što su, i SDP i HDZ, iskusili nepodnošljivu lakoću koaliranja s Mostom. Pa u obje stranke počinje jačati trend međusobne suradnje.
Nakon sveopćega konsenzusa o obrazovnome kurikulumu, u utorak su HDZ-ov šibensko-kninski župan Goran Pauk i njegov kolega, SDP-ovac iz Krapinsko-zagorske županije Željko Kolar udružili županske i stranačke kapacitete da bi se usprotivili Mostovu tek najavljenom pokušaju regionalizacije. Što bi pak dokinulo sadašnji županijski sustav. A to ne odgovara najvećim strankama, koje uživaju najviše apanaža u županijama.
Analogija bi se mogla proširiti na priču o racionalizaciji broja gradova i općina. A nova vlada još nije ni počela ozbiljno raditi pa pravi fajtovi između vladajućih sporazumaša tek slijede. Zato će silnice suradnje između SDP-a i HDZ-a u idućem razdoblju još jačati. Pa ako na sljedećim izborima, očišćeni od radikalna međusobnog ideološkog ‘potpomaganja’ i ne uđu u veliku koaliciju, možda sazrije vrijeme da dvije najveće stranke odrede deset prioriteta oko kojih se neće sukobljavati sljedećih deset godina. U tom slučaju sasvim je svejedno bi li takva, stabilna vlada, vladala putem 21 županije ili sedam regija.