U jednom od prošlih tekstova pisao sam o našem obrazovnom sustavu. Tekst je bio posvećen prilagodbi obrazovnog sustava tržištu rada kroz kvote, školarine i stipendije, te tome da bi na rezultate takvih reforma trebalo čekati minimalno 5 do 10 godina. U ovom tekstu se pak želim više posvetiti mjerama koje mogu dati rezultate već kroz godinu-dvije, te rezultirati da mladi koji izlaze iz obrazovnog sustava na tržište rada budu rješenje u borbi protiv nezaposlenosti, a ne problem, kao što je to sada slučaj. Osim toga, ciljevi bi bili povećati poduzetnost i inovativnost kod mladih, te povezati fakultete (znanost) s poduzećima (realnim sektorom).
Prva mjera koju bih predložio su poticaji za samozapošljavanje mladih već pri kraju fakulteta ili strukovnog srednjoškolskog zanimanja. Naime, trenutno imamo situaciju da mnogi mladi žele pokrenuti svoj posao, ali jednostavno nemaju potreban kapital. Istovremeno, mnogi studenti namjerno produžuju vijek studiranja kako bi što duže zadržali studentska prava jer su poduzeća sklonija među mladim ljudima zapošljavati studente zbog nižih poreza i doprinosa koje moraju platiti na njihove dohotke, te veće fleksibilnosti i manjih prava takve radne snage. Prema tome vidimo da se studenti imaju vremena i volje uz studij baviti dodatnim poslovima, koji bi u nekim slučajevima sigurno rezultirali uspješnim poduzećima, kada bi im kapital bio dostupniji.
Sada ukoliko žele poticaj za samozapošljavanje od HZZ-a, moraju po završetku studija provesti određeno vrijeme na burzi kako bi ostvarili pravo na te poticaje. Međutim, ono gdje ti poticaji promašuju svoju svrhu je baš taj vremenski definiran vijek trajanja nezaposlenosti koji mora postojati da bi se ostvarilo pravo na traženje istog. Jer najbolji studenti koji su tijekom studija se spremni upustiti u takav poduhvat po završetku fakulteta si često više ne mogu priuštiti takav rizik, jer se ne može očekivati da čak niti kada dobiju takav poticaj da će odmah prvu godinu poslovati u plusu. A za mladu nezaposlenu osobu, bez snažne financijske potpore od strane obitelji, tako nešto je najčešće nemoguć pothvat. Rezultat toga je da najbolji studenti popune ono malo slobodnih radnih mjesta kojih ima za osobe bez radnog iskustva na tržištu rada, dok svi drugi završe na burzi ili na daleko potplaćenim radnim mjestima.
A kada bi se primjerice takvi poticaji mogli dobiti na posljednjoj godini studija, tada bi studentska poduzeća koja bi uspjela, zapravo otvarala nova radna mjesta gdje bi vlasnici tih poduzeća sigurno bili skloniji zapošljavanju svojih kolega i drugih mladih ljudi. Samim time što bi studenti ta poduzeća osnovali već tijekom studiranja, vjerojatno bi im i stručna pomoć profesora sa fakulteta bila znatno dostupnija i nadomijestila nedostatak iskustva. Time bi određeni dio mladih umjesto da završi na burzi kao problem, postao dio rješenja jer bi zapravo zapošljavali druge mlade ljude.
Druga mjera koju bih predložio je državno poticanje osnivanja „inovacijskih centara“ unutar poduzeća, posebno kod većih kompanija. Inovacijski centri bi morali imati minimalno 70% zaposlenih mlađih od 30 godina, od čega bi trećina morali biti praktikanti s fakulteta i srednjih škola. Za praktikante bi morala postojati kontrola od strane fakulteta da stvarno rade na konkretnim inovacijama, a ne da kuhaju kave ili kopiraju papirologiju. Također, bilo bi dozvoljeno i profesorima i asistentima da sudjeluju u istraživanjima i razvoju inovacija tih centara, ali samo ukoliko u takvom centru se prethodno primi određen broj praktikanata koji pohađaju predavanja tog profesora ili asistenta.
Inovacijski centri bi bili poticani na način da bi se plaće zaposlenih u njima oslobodile u značajnom dijelu poreza i doprinosa, a to rasterećenje bi raslo progresivno ovisno o broju zaštićenih inovacija koje dožive komercijalnu primjenu od strane poduzeća koje je oformilo inovacijski centar. Oni bi rezultirali većim uključenjem znanstvenika i mladih visokoobrazovanih ljudi na projekte koji bi rezultirali inovacijama i njihovom komercijalnom primjenom, čime bi se na neki način gradio poduzetnički duh čak i unutar velikih kompanija. Dakle, znanstvenike bi se povezalo s realnim sektorom, a studentima i ostalim mladim ljudima bi se omogućilo da steknu potrebno znanje i iskustvo na konkretnim poslovnim zadacima i izazovima. Jedini problem bi bio spriječiti zloupotrebu inovacijskih centara s ciljem snižavanja troška rada, međutim, to se može riješiti ako za to postoji volja od strane zakonodavca i regulatora.
Prilično sam uvjeren da bi se s ove dvije predložene mjere mogli postići vrlo dobri rezultati na području zapošljavanja mladih, te poticanja poduzetništva i inovacija, što je temelj gospodarskog rasta i konkurentnosti svake zemlje.