Ovaj četvrtak mogao bi imati dalekosežne posljedice za hrvatsku političku scenu. Od tog dana već drhte Vesna Pusić i Mirela Holy, Milan Bandić i Radimir Čačić, Ivan Vilibor Sinčić i Darinko Kosor, kao i predstavnici svih drugih malih i još manjih stranaka, kojima je svejedno s kim su, samo ako otrgnu veću ili šćipnu bar manju mrvu vlasti.
Drhte i penzići, sindikalci i predstavnici manjina, koji funkcioniraju po sličnom uhljebiteljskom principu. Mornarov voditelj ekspertnog tima za kurikularnu reformu školstva Boris Jokić saborskom Odboru za obrazovanje predlože da se obrazovanje postavi kao nacionalno dobro lišeno stranačkog i ideološkog interesa. Tako bi i reforma započeta uoči izbora dobila šansu da se nastavi i provede bez obzira na izborne rezultate. Kako baš ne vjerujem u slučajnosti, mislim da takva ponuda nije slučajna, kao što nisu slučajne ni dobronamjerne reakcije iz HDZ-a. Imaju oni, doduše, pokoji žalac na račun vlasti, trebat će tu još mnogo mukotrpnih pregovora, ali grudica velike koalicije polako se zakotrljala. Doduše, prava koalicija još je daleko, ali jučer Sinčić, danas Siriza, sutra vjerojatno Podemos približavaju stajališta donedavno nepomirljivih opcija. Školstvo je, očito, izabrano kao dobar lakmus za buduće ‘projektno koaliranje’. Što god pisalo u reformi, neće imati posljedice istog časa, a područje je dovoljno ideološki izazovno za treniranje dogovaranja. Za početak bi bilo dovoljno da se obje stranke obavežu na porast izdvajanja za školstvo i znanost. To bi mogao biti temelj i za ozbiljnije pregovore – o poreznoj politici, teritorijalnom ustroju, neefikasnoj administraciji… Istina, male su šanse za uspjeh takvih dogovora, ali vrijedi pokušati. A ako ne uspije, neće biti velike štete – u sve to ionako (još) nisu upetljani prvi stranački ešaloni.