• Pratite nas na:
11. srpanj 2019.

Miodrag Šajatović: Rekonstrukcija Vlade - Traže se stručni i pošteni ministri. Satnica osam eura 

Ako je prosječni ministar angažiran deset sati na dan, a jest, ispada da na tristo odrađenih sati mjesečno ima satnicu kao čistačica u Njemačkoj. Osim časnih iznimaka, kako ne očekivati nove kuščeviće?

Evo, sad će sve biti riješeno. Ministar Lovro Kuščević dao je ostavku i vraća se u saborske klupe. Premijer Andrej Plenković može biti zadovoljan jer mu je stranka u vezi s tim dala potporu za veću rekonstrukciju Vlade. Sad će se tražiti kandidati s minimalnim nekretninskim fondom. Površna javnost danima će biti zabavljena nagađanjima tko će sve iz Vlade, a tko će u fotelje.

Svi će se idućih tjedana baviti kadrovskom rekonstrukcijom Plenkovićeve vlade. A jednako, ako ne i važnije, bilo bi obaviti rekonstrukciju njezina programa. Nacionalni program reformi zastario je, birokratski osmišljen i krajnje nemotivirajući. Baš kao i ‘trokut uspješnosti‘

Nevjerojatna fascinacija ministarstvima i ministrima ponukala me da na profilu na Facebooku pozovem svoje fb-prijatelje da odgovore tko bi od njih pristao biti ministar kad bi mu bilo ponuđeno. Usprkos molbi da su dobrodošli samo ozbiljni komentari, bilo je duhovitosti. Pojavila su se, međutim, i dva sjajna komentara o ministarskom poslu. Iz dva suprotna kuta. A opet, zajedno čine cjelinu. Uza svu vještinu pisanja teško da bih tako sažeo temu o ministrima.

Prvi fb-prijatelj, Goran Milić, tvrdi da nikada, ali nikada ne bi htio biti ministar. Razlog? Uz blago pretjerivanje navodi nekoliko glavnih argumenata.

Hohštapleri pred vratima

‘Prvo je tu bezbroj sitnih hohštaplera koji svako jutro stoje pred vratima i koji traže ‘samo jedan papir‘, ‘samo jednu potvrdu‘ ne bi li zaradili dovoljno za starost unuka. Onda su tu jedva hodajući nesretnici s predmetima koji se vuku po sudovima 25 godina i koje donose u velikim kolicima od Konzuma.

Onda se treba boriti s pozivima za događaje na kojima se očekuje sponzoraj ministarstva od 20.000 do milijun kuna. Uz onaj lukavi šapat: ‘Samo Vi, Vaša Ekscelencijo, recite na koju adresu trebam dostaviti 20 posto ako Vi ili Vlada imate neke potrebe koje ne možete provući kroz proračun.‘ Onda su tu mudraci koji svaki dan zovu i traže prijam ‘bukvalno na 10 minuta‘ jer imaju najbolje i najjeftinije riješenje za problem u resoru... Činjenica je da je prosječan ministar u prosjeku na poslu deset sati svaki dan. U odijelu i kravati po vrućini. Rano ustajanje. Domjenci i debljanje 15 kg u mandatu. Treba računati i na gubitak mase prijatelja kojima nisi riješio probleme, zaposlio djecu, kumove. A ako ih zaposliš, prije ili poslije doživjet ćeš pljuvačinu po medijima. Onda su tu ljutiti pogledi građana koji po kiši čekaju gradski prijevoz dok ti prolaziš u mercedesu.

A sve to za najviše 18.000 kuna neto. Za 300 sati angažmana mjesečno. Dakle – 8 eura na sat! Toliko ima čistačica u Njemačkoj. Pa se onda ljudi čude kako je teško naći stručnog, vrijednog i poštenog ministra‘, završava moj fb-prijatelj.

A rekonstrukcija programa?

Drugi fb-prijatelj (Slavko Šarić), čovjek koji nije bio blizu državnog aparata, ali ima bogato iskustvo iz inozemnoga realnog sektora, nudi rješenje: ‘Kao i u poduzeću, uzmeš željeznu metlu i nakon tri mjeseca pometeš i pošteno provjetriš. Naravno, u ministarstvo dođeš s planom i programom te s ključnim ljudima od povjerenja i naravno kompetencija. Onima kojima u ministarstvu ne možeš dati otkaz (glavonje, koji si umišljaju da su nezamjenjivi i često su destruktivni), a nakon analize njihova dosadašnjeg rada, postaviš radni stol nasred aule ili hodnika, pa neka čitaju novine cijeli radni dan. Ministarstvo se mora posložiti, kao i management jedne kompanije. Ciljevi moraju biti definirani i svakome uposlenom u ministarstvu poznati. Isto tako osobni ciljevi svakog uposlenog, svi procesi moraju biti transparentni.

Ljudi nisu budale, kad shvate da ne mogu pola dana provesti u gradu umjesto na radnom mjestu i kad im krenete mjeriti rezultate rada, većina njih će se prilagoditi.‘ Dragocjena su oba komentara. Prvi jer je posve realističan i bolno opisuje sadašnje stanje. A drugi jer se ne miri sa stanjem i nudi rješenje. Koje možda nije potpuno izvedivo, ali kad bi se i mali dio prakse promijenio, svi bismo osjetili bar malu dodanu vrijednost.

Bilo bi zanimljivo imati uvid u to koliko će ‘košarica‘ premijer dobiti od onih koje je zamislio kao nove ministre u rekonstruiranoj Vladi. Uz već spomenute razloge zašto rijetko tko stručan i bez velikih mrlja u životu želi u ministarsku fotelju, tu su još dva. Prvo, riječ je o poslu do izbora. Dakle, na godinu dana.

Od kadrovske je rekonstrukcije možda i važnija ona programska. Ovo je prilika da premijer Plenković prestane s nemotivirajućom mantrom iz prošlog stoljeća (‘trokut uspješnosti‘: uravnotežene financije, strukturne reforme i investicije). I da se upusti u rekonstrukciju površno i birokratski sročenoga Nacionalnog programa reformi. Uz moderan, ambiciozan Vladin program Plenković bi imao veće izglede da izbjegne neke nove kuščeviće.