Punjenje praznih radnih mjesta radnicima iz trećih zemalja nije trend koji će se ugasiti preko noći. Procjene su kako će nam ove godine sigurno trebati oko 200 tisuća svježih para ruku. Dio te brojke namaknut će se mladim ljudima s Filipina koji su ondje, ružno, ali istinito i precizno rečeno – izvozna roba. Doduše, iznimno vrijedna i zaštićena, toliko da ih štiti i posebno ministarstvo, ali ipak roba.
Donekle razumljivo, jer Filipinci su rado viđeni radnici, sposobni za rad u mnogim industrijama (u Japanu i na Tajvanu vrlo često rade u elektroničkoj industriji), no Hrvatska ih ponajviše želi zbog njihova iskustva u turizmu. Iako se sa svojih više od sedam tisuća otoka čine potpuno turistički orijentiranom zemljom, doprinos turizma njihovom BDP-u vrtio se oko 10-12 posto, no nakon pandemije postotak se srozao na manje od šest. Udjel je u Hrvatskoj, prema procjenama, oko 20 posto (samo 11 posto ako se računa doana vrijednost).
Iako se stopa nataliteta Filipinaca s tri djeteta po obitelji u 2017. stesala na prosječno dva djeteta u 2022. činjenica je da im populacija i dalje živahno raste. Trenutno ih je oko 115 milijuna, pri čemu samo Manila službeno broji oko 12,5 milijuna duša. Neslužbeno, čak oko 20 milijuna (golem broj ljudi nije uveden ni u kakve evidencije niti posjeduje bilo kakav službeni dokument kao dokaz postojanja.) Dakle, samo glavni grad pet puta proguta cijelu Hrvatsku. I dok Europa stari, Filipinci su mlada nacija. Prosječna je starost Filipinaca 24 godine, Hrvata – 44!
Upravo stoga što su mladi (a ne odmaže ni to što su katolici) Filipinci se globalno ‘izvoze‘. Rade na Novom Zelandu, u SAD-u, Australiji, Srednjem istoku, u Kini, Tajvanu, Japanu. No, s istoka sve češće sele na Stari kontinent gdje uglavnom popunjavaju radna mjesta u Njemačkoj, Austriji, Velikoj Britaniji, Mađarskoj, Portugalu, Španjolskoj, a sve više i u Hrvatskoj. Prema statistici filipinskog ministarstva za provedbu zapošljavanja prekomorskih radnika samo ih je lani između travnja i rujna preko oceana otišlo gotovo dva milijuna. Od 2019. gotovo 12 milijuna! U Hrvatskoj ih je odokativno oko 11 tisuća (točne evidencije nema).
Toliki su ljudi bez problema globalno prokrstarili (i još uvijek krstare) tražeći bolje plaćene poslove velikim dijelom i zbog svoje kulture, prilagodljivosti i znanja engleskoga jezika. Engleski je, naime, uz filipinski, službeni jezik (filipinski se sastoji od stotinjak jezika, no najvećih broj govornika pričaju tagalog i cebuano).
Ipak, glavni razlog zašto u tako velikome broju pristižu sada već i u učmalu Europu jest prije svega to što bolje od bilo koje druge države trećega svijeta zakonski uređuju zapošljavanje svojih radnika. I na Filipinima djeluju agencije za zapošljavanje (ujedinjene u PASEI, Philippine Association of Service Exporters, Inc.), a krovno ih dodatno štiti posebno ministarstvo. S državama u koje se Filipinci upućuju nastoje se sklopiti razni bilateralni ugovori kako bi zaštitili svoju najdragocjeniju imovinu (takvi su ugovori upravo u tijeku s Njemačkom, Češkom, Slovačkom, Slovenijom).
Unatoč tomu, mnogi se Filipinci, posebno u Europi, nađu ilegalno. Nakon iskustva na Srednjem Istoku ili Tajvanu izravno odsele, recimo, u Njemačku, pa i u Hrvatsku. Mnogi nasjednu raznim primamljivim oglasima s društvenih mreža i nađu se u izrabljivačkoj poziciji potpuno nezaštićeni i neevidentirani.
Prosječna plaća 300 eura
Osvještavanju takvih ponuda i poteza, uz debelo potcrtavanje ne samo filipinskih nego i hrvatskih zakonskih obveza, propisa i regula, bez sumnje su pridonijele radionice koje je domaća agencija za zapošljavanje Pinoy385 ovih dana organizirala u Manili za dvjestotinjak Filipinaca koji čekaju hrvatsku vizu. Većina će ih raditi sezonski, u Valamaru, Maistri, Areni, dakle stižu na šest mjeseci, no dio će njih svoja dvogodišnja radna mjesta naći u Mlinaru, Pan Peku, Petrolu, Žapcu...
Dok su pažljivo slušali koje su im obveze, što sve propisuju Zakon o radu i Zakon o strancima, nisu propustili pitati, primjerice, kakva su im prava ako rade prekovremeno, ako takva prava uopće postoje. Filipinci, naime, smiju raditi svih sedam dana u tjednu, bez odmora, bez Božje kazne poslodavcima. Godišnji odmor traje sedam dana, i to je to za cijelu godinu. Plaćena su bolovanja fikcija iz novela baš kao i rad od osam sati dnevno/40 sati tjedno.
Velik dio tih ljudi stoga lakih nogu iza sebe ostavlja obitelj, supruga, suprugu, djecu (jedan od njih čak i trudnu bolju polovicu o kojoj će brinuti bake). I to je vjerojatno najveća razlika između Hrvata i Filipinaca. Hrvati se roditeljskih skuta drže do sredine tridesetih (dubinska analiza razloga zašto je tome tako druga je tema), a i onda kada odsele na pečalbu nastoje se ili što prije vratiti ili što češće navrnuti kući ili dovući ostatak obitelji u novu domovinu.
Filipinci to jednostavno ne rade. Ne samo zato što su u većini država gdje rade šanse za osvajanjem ‘zelene karte‘ uglavnom nepostojeće (mnogi su na radionici pitali može li se, recimo, s bebom rođenom u Hrvatskoj osvojiti jackpot, državljanstvo) nego prije svega stoga što su naviknuli ne osvrtati se iza sebe. ‘Ne okreći se sine‘ ovdje ima daleko mračniju i težu simboliku.
I posve konkretan financijski razlog. Prosječna je plaća ovdje manja od 300 eura (oko 17 tisuća pesosa). Možda dovoljno za samački život, svakako ne za obitelji koje slabo poznaju jedno od civilizacijskih postignuća – kontracepciju. Gotovo sigurno zato što je taj pojam u teškom sukobu s katoličkom vjerom koju vrlo revnosno prakticiraju (svaka je radionica započela molitvom, potom i himnom, dakle najprije Bog, pa onda država), ali i sama ih Vlada potiče na nezaštićene bračne aktivnosti, jer je solidna stopa nataliteta glavno gorivo rasta zemlje.
Iako o Hrvatskoj uglavnom ne znaju ništa, i tek rijetki dižu ruke uvis ponosni što su ipak čuli za Game of Thrones i Dubrovnik, veseli ih što pristižu u ‘zemlju lijepe prirode i dobrih ljudi‘. Samo kada bi stigli prije, a ne kasnije, jer Hrvatska je sa svim zakonskim izmjenama i prilagodbama i dalje zemlja u kojoj najdulje čekaju na radni status.
Radišni, marljivi, sposobni, dragi, topli, Filipinci sigurno neće imati probema prilagoditi se hrvatskim očekivanjima. Bit će to barem mrvu lakše nego ‘bijeloj privilegiranoj ženi‘ probaviti prve filipinske riječi u kojima je sažeto sve, i povijest, i kolonijalizam, i siromaštvo, i ‘ne okreći se sine‘. Yes, mam. Yes, mam.