Umjesto da poboljšavaju rast i napredak, neke su neoliberalne politike povećale nejednakost, a time ugrozile i trajnu ekspanziju.
Pravo ekonomsko čudo
Milton Friedman još je 1982. godine izjavio da je Čile ekonomsko čudo. Gotovo deset godina ranije Čile se okrenulo politikama koje su tada bile vrlo imitirane diljem svijeta. Neoliberalni program - naziv koji su češće koristili kritičari nego tvorci - temelji se na dva glavna načela. Prvi je povećanje konkurentnosti - što se postiže deregulacijom i otvaranjem domaćih tržišta, uključujući i financijska tržišta, prema inozemnoj konkurenciji. Drugo ima manju ulogu za državu, a ostvaruje se privatizacijom i ograničavanjem sposobnosti vlade da vodi fiskalne deficite i akumulira dug.
Od 80-ih godina prošlog stoljeća postoji snažan i rasprostranjen trend prema neoliberalizmu, ako je suditi po kompozitnom indeksu koji mjeri u kojem omjeru zemlje uvode konkurentnost u različite sfere gospodarske aktivnosti za poticanje gospodarskog rasta. Mnogo se toga može zahvaliti neoliberalnom programu. Ekspanzija globalne trgovine spasila je milijune od iznenadnog siromašta, a izravna inozemna ulaganja često su bila način prijenosa tehnologije i znanja na razvoj gospodarstva. Privatizacija državnih poduzeća u mnogim je slučajevima dovela do učinkovitijeg pružanja usluga i smanjila fiskalno opterećenje vladama.
>>>Javni dug u svibnju porastao za 5,25 milijardi kuna na godišnjoj razini
Međutim, nisu se svi aspekti neoliberalnog programa ostvarili kako se očekivalo. Veza između financijske otvorenosti i gospodarskog rasta je poprilično složena. Neki priljevi kapitala, poput izravnih stranih ulaganja koji mogu uključivati prijenos tehnologije ili ljudski kapital, čini se da potiču dugoročni rast. No, utjecaj ostalih tokova, poput portfeljnih investicija i bankarstva, a naročito sumnjivih dugova, čini se da ne potiče rast niti dozvoljava državi da bolje raspodijeli rizik sa svojim trgovinskim partnerima. To sugerira da koristi od rasta i podjele rizika za priljeve kapitala ovise o tome koja se vrsta priljeva razmatra.
Ekonomija na klimavim nogama
Iako su prednosti rasta neizvjesne, troškovi u smislu povećane ekonomske promjenjivosti i učestalosti krize čine se očitijima. Od 1980. godine došlo je do oko 150 epizoda napetosti priljeva kapitala u više od 50 tržišta u nastajanju.
Ograničavanje veličine države još je jedan aspekt neoliberalnog programa. Privatizacija nekih vladinih funkcija jedan je od načina da se to postigne. Drugi je ograničavanje državne potrošnje kroz limitiranje fiskalnih deficita i sposobnosti vlada da akumuliraju dug. Ekonomska povijest posljednjih desetljeća nudi brojne primjere takvih granica, poput one od 60 posto BDP-a za zemlje koje se priključe eurozoni.
>>>Japanski poučak o prekarnim poslovima
Ekonomska teorija daje premalo smjernica o optimalnom cilju javnog duga. Neke teorije opravdavaju višu razinu duga, a druge ukazuju na niže ili čak negativne razine. U nekim od svojih savjeta vezanih za fiskalnu politiku, MMF je uglavnom bio zabrinut brzinom kojom vlade smanjuju deficite i razinu duga nakon nakupljanja duga u naprednim gospodarstvima izazvanom globalnom financijskom krizom - presporo bi obeshrabrilo tržište, a prebrzo bi potisnulo oporavak. Međutim, MMF je također raspravljao o isplati odnosa duga u srednjoročnom razdoblju kod naprednih zemalja kao i onih u nastajanju, uglavnom kao osiguranje od budućih šokova.
Ima li konkretnog rješenja?
No, postoji li doista obrambeni mehanizam za zemlje poput Njemačke, Velike Britanije ili Sjedinjenih Američkih Država da plate javni dug? Dva su argumenta u prilog plaćanju duga u zemljama s velikim fiskalnim prostorom, odnosno u zemljama u kojima postoji malo realnih izgleda za fiskalnu krizu. Prvo je da, iako se veliki nepovoljni šokovi poput Velike depresije tridesetih godina prošlog stoljeća ili globalne financijske krize prošlog desetljeća rijetko događaju, potrebno je korisiti mirna vremena za plaćanje duga. Drugi argument zasniva se na ideji da je veliki dug loš za rast i stoga, da bi postavio čvrste temelje za rast, otpuštanje duga je bitno.
>>>Prošlogodišnji deficit na rekordno niskih 0,9 posto BDP-a, pao i javni dug
Sigurno je da mnoge zemlje poput onih u Južnoj Europi nemaju puno izbora, već se trebaju uključiti u fiskalnu konsolidaciju jer tržišta neće dopustiti da se nastave zaduživati. Međutim, u praksi su epizode fiskalne konsolidacije bile praćene padovima, a ne povećanjem rezultata. U prosjeku, konsolidacija od 1 posto BDP-a povećava dugoročnu stopu nezaposlenosti za 0,6 postotnih bodova.
Dokaz ekonomske štete zbog nejednakosti ukazuje na to da bi kreatori politike trebali biti otvoreniji za redistribuciju. To znači da bi trebalo osmisliti kako unaprijediti neke aspekte, poput povećanja budžeta za obrazovanje i osposobljavanje, što povećava mogućnosti za rast i razvoj.
Ovi zaključci upućuju na potrebu za boljom vizijom onoga što neoliberalni program vjerojatno može postići. MMF, koji nadgleda međunarodni monetarni sustav, bio je na čelu svih ovih razmatranja koja detaljno možete proučiti na web stranicama.
Pionirsko iskustvo Čilea s neoliberalizmom dobilo je veliku pohvalu od nobelovca Miltona Friedmana, no mnogi su ekonomisti sada skloniji stavovima drugog nobelovca, profesora na Sveučilištu Columbia, Josepha Stiglitza za kojega je Čile primjer uspjeha kombiniranja tržišta s odgovarajućim propisima. Iskustvo Čilea i drugih zemalja, sugerira da nijedan fiksni program ne donosi dobre rezultate za sve zemlje za sva vremena. Političari i institucije poput MMF-a koje ih savjetuju trebaju biti vođene ne vjerom, već dokazom onoga što funkcionira.