Nikada se toliko nije govorilo o javnoj nabavi koliko u posljednjih nekoliko mjeseci. Interes za javnu nabavu iskazale su gotovo sve interesne grupe u Hrvatskoj, od domaćih i stranih gospodarskih komora, Udruge poslodavaca pa do politike, i to one najviše. Javnu nabavu kontrolira Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave (DKOM), koja postoji već 12 godina. – Nikada nije bilo više sugestija, primjedbi, nikada više nezadovoljstva. A zakon se opet radi na isti način, ‘upao‘ je u splet okolnosti. Prijašnja ga je vlada, odnosno Ministarstvo pripremalo, postoji rok zadan iz EU u kojem je trebao biti donesen, a riječ je o travnju ove godine. No mnoge su članice EU probile rok jer, budući da je riječ o javnoj nabavi, tome pristupaju s velikom pažnjom. Do sada smo u sličnim slučajevima slušali naputke Bruxellesa, a nismo ni promišljali o tome kako će to zadovoljiti naše potrebe. Mala smo ekonomija i kod nas stvari funkcioniraju drugačije nego u drugim državama – kaže Goran Matešić, čelnik DKOM-a, ujedno i jedan od ‘osnivača‘, možda bolje rečeno idejnih začetnika Komisije.
• Kako riješiti sumnju u javnu nabavu i postaviti je kako treba? – Kada se uspoređuje stanje prije 12 godina, kada je DKOM počeo raditi, i danas, situacija se jako promijenila. Komuniciram s ljudima sličnih komisija u zemljama članicama EU i u regiji i prema njima vidim gdje smo bili, odnosno koliko smo se odmakli i napredovali. Nema brzih rješenja. Postoje odlični alati u javnoj nabavi koji dovode do brzog napretka. To su Središnja nabava i Okvirni sporazum. Primjerice, ako DKOM nabavlja papir. U tom trenutku moramo raspisati natječaj. Tijelo za središnju nabavu svim javnim naručiteljima u Hrvatskoj šalje poziv u kojem stoji da se nabavlja papir i neka se javi tko hoće, ministarstvo, općina, i tako dalje. Onda se umjesto 500 postupaka nabave papira, provede jedan za sve nas. I to ne za jednu, nego za tri godine. Dakle, nema ukupno 1500 postupaka javne nabave, nego jedan. Naravno, nije sve crno i bijelo. Taj se postupak odvija elektroničkim putem. No kad nema 1500 prilika za korupciju, nego je samo jedan postupak, kada takav natječaj provodi samo jedno tijelo elektronički i elektroničkom aukcijom, onda je manje prilika za korupciju. Ako je manje prilika, onda je i manje korupcije. To je laički objašnjeno. Zašto država intenzivnije ne radi na razvoju središnje nabave, možemo samo nagađati.
• Koji su ključni problemi novoga zakona o javnoj nabavi i što predlažete umjesto toga? – U izradu tog nacrta uložen je veliki trud, na kojem se svakako treba zahvaliti kolegama koji su ga uložili. Zakon je sada čitljiviji jer su dugački članci koji su sadržavali desetke stavaka skraćeni na način da je svaki stavak svoj članak. To omogućava lakše čitanje. Usvojena su neka rješenja iz Direktiva EU koja će dovesti do pojednostavnjenja i ubrzanja postupaka, manje formalnosti i snizit će troškove ponuditeljima. Posebna pozornost posvećena je ekonomski najisplativijoj ponudi, ENP-u. Usvojene su brojne primjedbe prakse koje će rezultirati poboljšanjima. No ključni problem, čini se, činjenica je da je novi propis rađen na osnovici starog. Slikovito, to vam je kao da na staro podvozje automobila stavljate novi motor i tehnološka rješenja. Vaše je bitno ograničenje staro podvozje. Postoji mišljenje da bi trebalo razdvojiti sektorsku od klasične nabave, a DKOM bi najradije vidio odvojeni/izdvojeni zakon o pravnoj zaštiti, koji bi uredio i statusna pitanja institucije DKOM-a.
• Već ste nekoliko puta spomenuli model ekonomski najisplativije ponude. – Da, dosad je gotovo isključivo u upotrebi bio kriterij najniže cijene. To je bilo ključno pitanje upravljanja kvalitetom – može li najniža cijena garantirati i najbolju kvalitetu usluge ili robe. Neke stvari teško je izraziti najnižom cijenom. Zašto se nije koristio kriterij ekonomski najisplativije ponude? Zbog toga što je loše propisan. Postupke javne nabave izrađuju službenici koji nemaju ekonomsku edukaciju. U startu u takvim postupcima imate nejednakost – s jedne su strane službenici koji nemaju pravu ekonomsku edukaciju, a s druge ljudi u privatnom sektoru koji to itekako razumiju. Ekonomski najpovoljnija ponuda morala bi biti bolje propisana. To se nije dogodilo. U mom prvom mandatu poništavali smo gotovo svaku takvu ponudu jer je bila visoka razina zakonitosti. To se od tada do danas ipak promijenilo. No sada se u potpunosti napušta najniža cijena i prelazi u drugi ekstrem – ekonomski najisplativiju ponudu kao isključivi kriterij. To Direktiva ne propisuje, a ni ostale države članice neće to tako implementirati. Kolege iz Austrije, koja još nije donijela novi zakon o javnoj nabavi, nedavno su mi rekli da planiraju složiti takav sustav da naručitelj bira želi li da mu u postupku javne nabave glavni kriterij bude najniža cijena ili ekonomski najisplativija ponuda. A mi smo iz jedne krajnosti prešli u drugu. Moramo dobro razmisliti.
Cijeli intervju pročitajte u novom broju Lidera koji je na kioscima od četvrtka.