Svatko od nas ima odgovornost jačanja vlastite žilavosti: imati cilj kako želim živjeti, učiti, nesebično surađivati, štedjeti i čuvati zdravlje. S takvim obrambenim mehanizmom iznenađenja će biti manje neugodna.
Situacija se komplicira, sve poremećaje u svijetu teško je predvidjeti jer i oni daleki utječu na nas. Za preživljavanje u takvim uvjetima treba znati kamo idemo i jačati sposobnosti koje će nas do tamo odvesti, a to su znanje, suradnja, štednja i zdravlje. Na ovim smo prostorima stalno u krizi, ali ovaj je put kriza drukčija. Promjene su velike i nekontrolirane: Slovenija muči muku s likvidnošću banaka i povećava javni dug, austrijske tvrtke prodaju imovinu na jugoistoku Europe, talijanske su banke pred najnižim ocjenama kreditnog rejtinga, Njemačka se muči s grčkim dugom, a ni ostatak Europe nema jako pozitivne prognoze. Ako mislite da će opet nas izvući turizam ili odlazak na rad u inozemstvo, varate se. Turisti zbog krize ne troše mnogo, a s rastućom stopom nezaposlenosti teško je vjerovati da će Europa vapiti za našim radnicima. Isprobana formula preživljavanja na ovim prostorima istrošila se.
Planiranje reakcije
Da bi predvidjele i na vrijeme isplanirale reakcije na poremećaje, velike korporacije, ali i državni sustavi, tradicionalno koriste scenarije u procesu planiranja. Npr. Njemačka se već priprema na mogućnost pada eurozone, a takvi se scenariji već simuliraju i korporativnim poslovnim planovima. Prednost takvog pristupa pravovremeno je planiranje reakcije ako se scenarij realizira. No to je ujedno i najveći nedostatak jer u današnjem brzom i međusobno povezanom svijetu sve je manje toga predvidivo. Poremećaji koji se dešavaju daleko utječu i na nas. Npr. nesreća u japanskoj nuklearnoj elektrani negativno je utjecala na cijene energije u cijelom svijetu, a val se sjevernoafričkih pobuna prelio na Bliski Istok. I naša Ina, zbog gubitka naftnih polja, itekako osjeća posljedice građanskog rata u Siriji.
Priprema za preživljavanje u takvim uvjetima u poslovnoj terminologiji naziva se ‘resilience‘, a definira sposobnost sustava da razvije ‘žilavost‘ za preživljavanje u nenadanim situacijama. Ne tako davno na ovim se prostorima sustav pripreme na iznenađenja zvao ‘Ništa nas ne smije iznenaditi‘ ili NNNI. Time se bivša država pripremala protiv vanjskih neprijatelja koje nije mogla kontrolirati, a to je točno što nam i danas treba u borbi protiv nenadanih poremećaja. Odlična je spoznaja da smo se s takvim konceptima već susretali jer je lakše definirati što sada treba napraviti. Čitajući knjigu ‘The Age of Unthinkable‘, koju je napisao J. C. Ramo, i povezujući trendove koje pratimo u A. T. Kearneyju, mogu zaključiti da mi trebamo izgraditi žilavost postavljanjem zajedničkih ciljeva i usklađenim jačanjem znanja, suradnje, štednje i zdravlja.
Elementi žilavosti
Zajednički ciljevi ili vizija razvoja na prvom je mjestu zato što mobilizira pojedince da djeluju u istom smjeru. Npr. kad se IBM odlučio razvijati na osnovi usluga, a ne računala, cijela je korporacija išla u tom smjeru. Isto kad je Hrvatska odlučila postati dio EU, većina je pojedinaca i stranaka djelovala u tom smjeru. Viziju mora podržavati većina i mora biti dugoročna. Drugi element žilavosti je borba za znanje. Tko zna više, lakše se snalazi u nepoznatim situacijama i konkurentniji je na tržištu radne snage. Država koja se temelji na znanju stvara visoku dodanu vrijednosti i građani imaju visoka primanja.
Treći element žilavosti je suradnja. Ako znate kamo idete, koristit ćete se svim da do cilja dođete brže. Ali pazite, suradnja nije sebično uzimanje bez davanja, takva suradnja kratko traje. Surađivati treba čim više s rastućim ekonomijama npr. Rusije, Turske, Bliskog Istoka, Kine itd. jer oni trebaju naše znanje, a zauzvrat ćemo dobiti pristup velikim tržištima i manju ovisnost o gospodarstvu EU u stagnaciji. Četvrti element žilavosti je štednja. Razvoj na osnovi vlastitih sredstava je sporiji, ali dugoročno održiviji. Zato trebamo razviti nultu toleranciju na neopravdanu potrošnju i život na kredit. Peti element žilavosti je zdravlje i to od osobne brige o zdravoj prehrani i zdravstvenoj zaštiti jer zdravi pojedinci dugoročno smanjuju trošak zdravstva i povećavaju konkurentnost organizacije i države u kojoj žive.
Svatko od nas ima odgovornost jačanja vlastite ‘žilavosti‘: imati cilj kako želim živjeti, učiti, nesebično surađivati, štedjeti i čuvati zdravlje. S takvim obrambenim mehanizmom iznenađenja će biti manje neugodna, a bit će nam lakše podržati programe jačanja ‘žilavosti‘ na razini tvrtke ili države. Odgovornost uprava tvrtki i Vlade je da takve programe izradi, a na nama je da se u njih uklopimo i realiziramo ih.