Njemački i talijanski energetski divovi RWE i Enel, korejski proizvođač automobila Daewoo i hrvatski dominantni duhanski i turistički igrač Adris.
Imena su to koja se u kuloarima spominju kao potencijalni investitori u Termoelektranu Plomin 3, snage od 500 megavata i vrijedne 800 milijuna eura. Stavi li se ta svota u računicu, doda li joj se mogući način financiranja koji podrazumijeva zajedničko ulaganje HEP-a i strateškog partnera (50 : 50), oduzmu li se manji koji bi se u realizaciju upustili s velikima: Adris zainteresiran kao finacijski investitor i Daewoo kao investitor i proizvođač opreme, rezultat se zapravo svodi na dva najveća igrača: RWE i Enel. Za obojicu velikana mjesta nema pa se igra vodi na relaciji ‘ili - ili’. I dok se jednog moglo vidjeti da razgledava lokaciju, drugi je već dobro upoznat s njome. No kao da taj drugi promišlja, razmišlja, pita se i negoduje, pobuđujući tako sumnju u mogućnost investiranja u Plomin 3. Dakako, riječ je o RWE-u, koji je u Hrvatskoj već 15 godina. Počeo je 1996. na zajedničkom projektu s HEP-om i sagradili vrlo profitabilan Plomin 2 snage od 210 megavata, za koji mu koncesija istječe 2015. RWE je samo od 2000., kad je elektrana puštena u pogon, do 2007. izvukao 47,636 milijuna eura, čak 22 milijuna eura više od onog što je uložio. Brojka pokazuje koliko je to, zapravo, profitabilan biznis i koliko RWE zarađuje, što mu se svojedobno spočitavalo. - Unatoč visokoj profitabilnosti povrat na kapital manji nam je nego u drugim zemljama u koje smo ulagali. Plomin je 30-godišnja investicija, a mi smo tu na 15 godina. Već zbog toga zarađujemo upola manje - priznao je za Lider direktor RWE-a East Karl Kraus.
RWE nezadovoljan Nakon isteka koncesije za Plomin 2 otvara im se prilika za nastavak suradnje, što je tvrtka i javno izrazila, posljednji put glasno ovaj tjedan. Naime, na Vladinoj investicijskoj konferenciji ‘Invest in Croatia’ Kraus je rekao da sudjeluju u pripremi za gradnju TE 3 koja bi proizvodila 500 megavata struje na ugljen. Njome bi se TE Plomin 1 snage od 120 megavata, koja se približava kraju tehnološke i ekonomske isplativosti, do 2015. zamijenila novim, zamjenskim blokom. Kraus je upozorio i na prespor postupak i nepotrebne birokratske zapreke. U Turskoj su, naime, sagradili elektranu u tri godine, u Hrvatskoj im je trebalo čak pet godina da prebace ugovor s jedne svoje kompanije na drugu. To je, dakle, rečeno javno. No šuška se, šuška, nešto posve drugo, a kaže se: Gdje ima dima, ima i vatre. Izvori bliski RWE-u kažu da je tvrtka nezadovoljna i frustrirana dugogodišnjim natezanjima sa sporom administrativnom procedurom u Hrvatskoj i time što, iako je već u Plominu 2, mora na međunarodni natječaj. Riječ je samo o nastavku strateškog partnerstva koji, prema mišljenju pojedinih stručnjaka, ne bi trebao iziskivati raspisivanje javnog natječaja. Nije logično ne produljiti partnerstvo za objekt koji je gotovo u sklopu iste infrastrukturom, slažu se energetski stručnjaci, i besmisleno je u poznatu situaciju dovesti novoga, trećeg igrača. Vjerojatno je i RWE ostao začuđen jer je, navodno, sumnjao u ‘petljanje’ s pripremom natječaja koji bi, doduše, trebao biti objavljen za nekoliko mjeseci. Osim toga, izrazio je želju za gradnjom termoelektrane jače od 800 megavata, a ne od 500, što im ne odgovara kao ekonomski model. Budući da u svom portfelju ima tipske blokove od 350 i 800 megavata, to ne začuđuje. Zašto bi proizvodio nove blokove, što će mu dodatno iscrpiti financijska sredstva i istodobno povećati rizik i produljiti povrat investicije, kad već ima gotove? No kako bi išta od toga RWE mogao izreći javno kad je u nedavnu posjetu njemačka kancelarka Angela Merkel podijelila packe hrvatskoj Vladi zato što gotovo ništa nije učinila da bi privukla njemačke tvrtke i potaknula ih na veća ulaganja u Hrvatsku i izrazila želju za povećanjem njemačkog ulaganja. U tom bi slučaju i RWE-u podijelila packe. Što će tvrtka učiniti kad se dobiju sve dozvole za Plomin 3 i napokon objavi natječaj? Teoretski, ima tri opcije. Bude li se u natječaju inzistiralo na 500 megavata, što vjerojatno hoće jer je potrošeno više od milijun kuna samo na studiju utjecaja na okoliš za takvu vrstu termoelektrane, može se javiti, može ga ignorirati, a može i ponuditi termoelektranu od 800 megavata, što bi ga moglo diskvalificirati iz natječaja. Mišljenja su podijeljena i trenutačno je teško odrediti koji bi odgovor mogao prevagnuti. U prilog odgovoru ‘javit će se i pristati na 500 megavata’ jest da je RWE vlasnik mnogo uljenokopa diljem svijeta i da vlada interes za prodaju ugljena u Hrvatskoj te njegovo pretvaranje u električnu energiju. Isto tako Nijemci u svojoj državi troše manje fosilnih goriva i taj segment prebacuju u zemlje poput Hrvatske u kojoj ekološka zaštita nije najbolje uređena.
Adris kao partner? Drugi se igrači ne bi, kažu upućeni, pojavili samostalno. Adris bi, tvrde njegovi poznavatelji, vjerojatno ušao s nekim većim. No u toj kombinaciji problem je, kažu, Adrisovo funkcioniranje kao partnera jer ga smatraju prilično samostalnom organizacijom, a ne nekime tko sluša drugoga. Daewoo bi si pak novom referencijom u Plominu 3 dodatno utabao put za slične poslove na europskom tržištu. Ostaje, dakle, samo nagađati tko će biti HEP-ov ravnopravni partner. Možda se počne šuškati i o četvrtom igraču koji bi se u međuvremenu, dok ne završi postupak pribavljanja svih dozvola i ne raspiše se međunarodni natječaj, mogao lako pojaviti. Upitno je koliko će trajati taj postupak jer se još početkom prošle godine pisalo da se pribavljanje dozvola bliži kraju. Pisalo se i dau posljednje vrijeme energetski divovi koji ulažu u energetske objekte u ovom dijelu Europe ne pristaju na 50-postotne udjele u financiraju, nego traže i 70-postotni udjel putem korporativnog financiranja jer je kapital dobiven preko banaka skup. Ta je mogućnost također potencijalni razlog RWE-ova negodovanja iako pojedini stručnjaci nisu posve uvjereni u to. Sve se, kažu, svodi na isplativost ulaganja. Kad se ulazilo u Plomin 2, tržišni uvjeti bili su potpuno drukčiji. Tada se, govore poznavatelji, izravno pregovaralo s HEP-om, koji je RWE-u jamčio fiksnu cijenu. Danas je tržište otvoreno i tvrtka se izravno upušta u rizik. Kako će s HEP-om ugovoriti isporuku struje, još je jedno pitanje među mnogima. Vratimo li se malo u prošlost, sjetit ćemo se da se RWE-u spočitavalo da je preskup partner. Naime, 2007. je HEP od Plomina kupio 1,4 milijuna megavatsati električne energije za prosječno 49,75 eura po megavatsatu. Istodobno je prosječna proizvođačka cijena bila 2,53 eura manja. To znači da je HEP od svoje tvrtke kupovao struju po višoj cijeni od proizvođačke, zbog čega mu se savjetovalo da od partnera otkupi ulog u TE Plomin. No to mu je bilo preskupo. Tvrtka jednostavno nema dovoljno vlastitih sredstava, što potvrđuje i podatak da, navodno, za Omblu planira dići kredit za cjelokupni iznos (125 milijuna eura).Plomin je svakako podijelio stručnu javnost, a prilično su glasni i ‘zeleni’.
Između zelenih i potreba - Plomin 3 potpuno je zastario projekt, i konceptno i tehnološki. Svi govore, uključujući Njemačku, o tranziciji u postfosilno ruštvo. No Hrvatska fetišistički razvija zastarjele tehnologije. Samo nam prodaju priče da će tehnologija neće opterećivati kvote predviđene Protokolom iz Kyota - smatra Vjeran Piršić, osnivač udruge Eko Kvarner. Suprotna pak strana kaže da su ekopokreti apsolutno nekonstruktivni i besmisleni. Termoelektrane su važne za elektroenergetski sustav i potrebne su, osobito u Plominu, zbog blizine luke za pristup brodovima. Da se jednostavno neće prestati graditi, govore i neke europske studije - kažu da će potražnja za strujom u EU u idućih desetak godina porasti do 60 posto. Iz toga je jasno da se neće tek tako pozatvarati termoelektrane na ugljen, nego se može očekivati gradnju novih, ali uz poštovanje visokih ekoloških standarda, a to znači ulaganja u zaštitu okoliša, čiji se troškovi penju čak do trećine ukupnih ulaganja. Uglavnom, za sada se o svemu samo šuška. Ali sudeći prema šuškanjima, jedno je sigurno: Hrvatska je svojim ponašanjem još jedanput uspjela izazvati nezadovoljstvo velikog igrača.