Priznajem, ukrao sam naslov ovoga teksta. Autor je moja vremešna teta koja unatoč približavanju devedesetoj godini intenzivno prati društvene događaje putem radija, najstabilnijeg medija suvremenog svijeta.
Kada sam je posljednji put posjetio, rekla mi je da već danima razmišlja o tome što se u Hrvatskoj događa i kako to riješiti. I dosjetila se odlične krilatice - za spas Lijepe Naše trebamo nove tamburaše! Koliko istine ima u toj jednostavnoj izreci. Naša politička elita, bez obzira na to što među njom još ima nekih dobronamjernih i onih koji dobro rade, ne obavlja svoj posao. U cijelosti je zaboravila razlog svoga postojanja - služenja narodu. Elita je to načelo koje nije demagoška parola, već doista potreba jednog naroda, izopačila u načelo - služiti samoj sebi! Potpuno je zanemarila gospodarstvene, društvene i kulturne interese koji su važni za daljnji opstanak i razvoj samostalne Hrvatske.
Pogledajmo malo kako. Političke parole, posebno nakon ostvarenja cjelovite Hrvatske 1995. u Kninu, počele su služiti samo za preživljavanje političkih elita i nisu više bile stvarne želje onih koji vladaju ili koji su u opoziciji činili sve da dođu u poziciju vladajućih. Smatram da je do 1995. Hrvatska realno bila u ratu jer je tek oslobođenjem Knina de facto oslobođen teritorij koji je umjetno razdvajao sjever i jug. Kasnija reintegracija Podunavlja bila je prirodan i legalan dovršetak puta prema cjelovitoj Hrvatskoj.Umjesto da postupi državnički mudro, kako je učinio 1991. osnivanjem vlade nacionalnog jedinstva, Tuđman se prepustio slavljeničkoj prepotenciji i dopustio da pomahnitaju različiti ulizice i predstavnici interesnih klanova unutar HDZ-a, od čega se ta stranka nikada više nije oporavila. Stranka koja je u početku bila i socijalna i nacionalna brzo je opijena vlašću zaboravila na socijalne i nacionalne interese te se prepustila (uz časne, ali doista rijetke iznimke) ostvarivanju pojedinačnih interesa pojedinaca.
Paralelno s tim Hrvatska se počela buditi iz izolacije te pokušavala ući u svjetske integracije (Svjetska trgovinska organizacija i druge udruge) u kojima je slijedio paradoksalan proces. Umjesto da se maksimalno zaštite nacionalni interesi u gospodarstvenom području, različiti ministri inzistirali su na potpisivanju svih mogućih obveza Hrvatske samo radi formalnih ulazaka, a zbog sve većeg odstupanja od primjene zakona u zemlji pristupanje svjetskim udrugama de facto je postalo alibi za sve lošije stanje u zemlji. Apsurd diplomacije postajao je sve izraženiji - vanjska obećanja sve veća, realizacija reda i stvaranja u zemlji sve manja. HDZ je potpuno zasluženo izgubio izbore, nakon čega je došla Račanova vlada sa sloganom ‘Samo pošteno!‘ Narod je i u to povjerovao, nagradio Račana vlašću, ali vrlo rano počele su igre, najprije političke u vezi s Gotovinom i skrivanjem optužnica, lažno prikazivanje ozbiljnoga nacionalnog problema u suđenju za oslobodilačke vojne akcije Bljesak i Oluju, a zatim i gospodarstvene, u prvom redu u vezi s prodajom Ine, navodno radi krpanja proračuna.
Bismo li doista trebali pomisliti da MOL nije nikoga potkupio u osnovnoj privatizaciji Ine kada je to uspješno učinio u drugoj? Ne sjećam se brže vladine odluke o prihvaćanju MOL-ove ponude (tri dana od otvaranja ponude), a istodobno je konkurentna ponuda financijski poboljšana, čime su se stvorili uvjeti za još jedan krug pregovora u kojem bi se vidjelo tko je bolji strateški partner (o zataškavanju pravih vrijednosti sirijskih bušotina do danas nismo dobili odgovor)? Od toga dana nekompetentni menadžeri koje je postavila Račanova vlada uz Mesićevo pokroviteljstvo i agresivni predstavnici MOL-a kojima je Ina služila samo kao odskočna daska u veće regionalne igre, počinju uništavati tu tvrtku. Račan vjerojatno nije bio svjestan svih igara oko njega, ali prilično je sigurno da je netko iz njegova najbližeg kruga dobro inkasirao. Ina je najpoznatiji primjer iz toga vremena, a još se i danas bavimo odnosom te tvrtke i MOL-a te nelegalnim upravljanjem predstavnika MOL-a, ali toga je bilo još. I ubrzo je od parole ‘Samo pošteno‘ ostalo ‘samo mi‘! Narod je to prepoznao i kaznio SDP gubitkom izbora.
Pojavio se šarmantni i odlučni Sanader koji je predstavio reformirani HDZ. I to je u početku izgledalo dobro. Ali ne zadugo. Vrlo se rano primijetilo da se HDZ-om i vladom upravlja iz centra, a s vremenom su počele isplivavati afere iz kojih je bilo vidljivo da se neke odluke vladajućih donose iz čudnih interesa. Sanaderov nadzor nad medijima bio je apsolutan i upravo je on pokrenuo još i danas prisutne navike da predsjednik stranke i/ili vlade zove glavne urednike i novinare najvažnijih medija i traži da se neke stvari koje mu smetaju ne objavljuju ili pak traži iskrivljavanje medijske slike o njima, naravno u njihovu korist. Ta praksa s nesmanjenim intenzitetom traje i danas. Jer je važnije što kažu naslovnice nego što se stvarno događa. Sanader je otac pretvaranja Hrvata u svojevrsni realni ‘Matrix‘ u kojem se očekuje da svi živimo vjerujući u parole političara i njihovu mudrost i bezgrešnost, a kakva je realnost - to nije važno. Virtualni narod je ono što je Sanader, pa i njegovi nasljednici, uključujući aktualnog premijera, želio stvoriti. Slično je Pjer Križanić 90-ih godina prošlog stoljeća opisao u jednoj karikaturi jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića. Ministar policije javio mu je da se narod buni, a Aleksandar mu je odgovorio: ‘Ukini narod!‘
Aktualna vlast pokazala je već rano potpunu odsutnost realnosti. Posebno je premijer dostojan nasljednik Sanaderova virtualnog naroda i s velikim žarom pokušava vladati medijskom scenom ne bi li virtualnost građana bila što veća. Politički nepismenim, ali i ljudski bezosjećajnim, pokazao se trenirajući mišiće prvo na sindikatima školstva i zdravstva. Unatoč svim svojim problemima školstvo i zdravstvo ipak funkcioniraju, učitelji i profesori, ako ništa drugo, čuvaju djecu preko dana, zdravstveni djelatnici porađaju djecu, liječe i brinu se za svoje pacijente u nemogućim materijalnim uvjetima. Pa zašto se Milanović i društvo ne obruše na glavne kočničare razvoja u Hrvatskoj - birokraciju na svim razinama, od općine do ministarstava. Birokraciju koja što iz neznanja, što iz koruptivnih pobuda drži u ladicama brojne razvojne projekte koji su jedina šansa za preživljavanje ove zemlje. Birokraciju koja ne samo da je trošak nego i one koji rade onemogućava u njihovim dnevnim naporima održavanja gospodarstvenih subjekata.
Na sceni je neznanje koje je posljedica loše kadrovske politike. Stranačke kadrovske politike. Sanader je bio poznat po biranju poslušnika, Milanović će ostati zapamćen kao izbornik intimnih prijatelja na najvažnije državne funkcije. Ni jedan ni drugi nisu željeli stvarne stručnjake da im pomognu u vladanju zemljom. A bez toga nema šanse.Karamarkovo okruživanje prijateljima iz policije također upućuje na to da ga je strah stručnjaka, ali pošteno rečeno njemu još treba dati vremena jer reformacija HDZ-a tek je na početku.
Nama trebaju novi tamburaši, kako kaže moja teta. Ljudi koji su sposobni razmišljati iznad svojih ili stranačkih interesa. I nemojte misliti da ih ova zemlja nema. Ima ih, ali nemaju pristup stranačkoj eliti (primjer Ferdeljija!). Postoji nekoliko paralelnih projekata za pokušaj snimanja ukupnog intelektualnog potencijala Hrvatske; najdalje je došao projekt stručnjaka za tržište rada Sanje Crnković Pozaić ‘Mapiranje stručnjaka u RH‘. Zašto se Milanović, Karamarko, Lesar i drugi ne obrate za stručnu pomoć! Zašto se toliko boje nezavisnih ljudi? Vjerojatno bi se iznenadili da na Sanjinoj mapi ima i stručnjaka koji su njihovi članovi, ali nisu glasni i previše su svojeglavi pa nisu iskočili u stranci. Jer vlastito se mišljenje u stranci proglašava svojeglavošću. Mirela Holy to je platila ministarskim položajem.
Nema više vremena. Ako se politika hitno ne probudi, ako se egotripovi vodećih političara ne potisnu u interesu općega dobra (i prestanu se baviti medijima, nego neka dobrim rezultatima uđu u medije), Hrvatskoj će biti svejedno je li u EU ili negdje na Balkanu. Hrvatske neće biti. Barem ne onakve kakvu je sanjala većina građana i za koju su život dali branitelji i mnogi civili 1991. i kasnijih godina.