Neke stvari nije teško predvidjeti. Recimo, ako vlade diljem svijeta svoje žitelje zatrpaju helikopterskim novcem (jer su im oduzeli pravo da rade), inflacija je nekako očekivan fenomen. Neke je stvari pak teže predvidjeti.
Primjerice, mi stariji nismo zaboravili kako su klimatolozi za 2000. godinu prognozirali opći potop obalnih gradova (rast temperature, otapanje leda, podizanje razine mora...). Inflacija se dogodila, potop nije. I dok se čini da vremenski prognostičari prognoze prilično fulaju, dugo se činilo da su ekonomske prognoze uglavnom točne. No posljednje tri i pol godine i na tom je terenu sve sliskije. Analitičari gotovo svaki mjesec moraju revidirati prethodna očekivanja, pri čemu su revizije često potpuno oprečne prethodnoj prognozi. No budući da i države i kompanije nasušno trebaju analize i prognoze (razumljivo, što točnije), pitanje je koliko one danas, u vremenima sveopće netočnosti i nepredvidivosti, imaju smisla. Ne samo zato što se sutrašnja analiza stubokom razlikuje od današnje, a današnja radikalno od jučerašnje, nego i stoga što su prisiljeni istodobno pisati nekoliko prognostičkih scenarija (pri čemu ‘nekoliko‘ nisu dva, nego često i četiri).
Intuicija ili izračun?
Kakva je dakle budućnost budućih ekonomskih prognoza? Profesor s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Josip Tica, koji se sa svojom ekipom još 2015. izborio za europska sredstva za izradu simulacijskih modela, poručuje kako nije moguće donijeti nijednu odluku koja se odnosi na budućnost bez prognoze.
– Ako kućanstvo kupuje stan na kredit, očekuje da će imati dohodak jednak ili veći tijekom idućih dvadeset ili trideset godina. Poduzeće koje investira u proširenje pogona očekuje da će sadašnja vrijednost budućih prihoda biti veća od troškova gradnje novoga pogona. Kad studenti biraju fakultet, pretpostavka je da i mogućnost budućeg zaposlenja ima utjecaj na odluku, a stanje na tržištu rada za četiri godine opet je stvar projekcije. Svi mi dakle svakodnevno prognoziramo, odnosno donosimo odluke na temelju niza očekivanja, prognoza. Čak i kritičari prognoziranja ne mogu donijeti nijednu odluku s posljedicama na budućnost bez implicitna stajališta o budućnosti, odnosno prognoze. Stoga se pitanje može reducirati na to je li bolje intuitivno formirati očekivanja ili ih pokušati izgraditi na temelju složenijih, sofisticiranijih izračuna. Neovisno o tome za što se odlučimo, u razdoblju velikih poremećaja ili nepredviđenih promjena bolje je griješiti, ali s prognozama – poručuje Tica uz tvrdnju kako istraživanja pokazuju da neovisno o problemima, bogatstvo, odnosno raznolikost modela pridonosi točnosti projekcija.
Bivši dekan splitskog Ekonomskog fakulteta i vjerojatno najveći fan modela Željko Garača kaže kako se takav istodobni broj i kombinacija različitih ekonomskih šokova nisu dogodili nikada u povijesti.
– U takvim okolnostima odustao sam od ekonomskih prognoza prije tri godine, kad su se moje prognoze na početku pandemijske krize pokazale previše pesimističnima, prije svega zato što nisam predvidio goleme fiskalne poticaje, nezamislive u prošloj financijskoj krizi. To je znatno umanjilo štetu zbog pandemije, ali s time se pretjeralo, što danas plaćamo inflacijom. Nijedan ekonomski prognostički model ne može predvidjeti tako intenzivan politički utjecaj na ekonomiju. Najprije su pokleknuli ekonometrijski modeli temeljeni na dugim vremenskim serijama podataka, i to zato što se nisu mogli nositi sa strukturnim lomovima prethodne financijske krize. Pri tome se oni nisu čak odnosili na ekonomske prognoze, nego na utvrđivanje ekonomskih zakonitosti u prošlosti. Budući da su po svojoj prirodi orijentirani na prognoze temeljene na trendovima i smatraju da je budućnost dovoljno vjerna preslika prošlosti, rezultati nisu mogli biti dobri. Domaći su primjer znanstvena istraživanja fiskalnih multiplikatora na temelju kojih su sugerirane ‘poželjne‘ fiskalne politike. Temeljila su se na Blanchard-Perottijevu modelu. No 2013. Olivier Blanchard javno se ispričao jer su istraživanja temeljena na tome modelu drastično podcijenila vrijednost fiskalnih multiplikatora. Zatim su u pandemijskoj krizi pokleknuli i neoklasični simulacijski dinamički stohastički modeli opće ravnoteže (engl. dynamic stochastic general equilibrium, DSGE) jer nisu dizajnirani za velike promjene veličine pojedinih varijabla i parametara modela. Tako je njujorški FED, koji ima najsofisticiraniji DSGE model, prestao objavljivati svoje prognoze tijekom pandemijske krize čak i za tekući kvartal. No najveća je pogreška bila loša procjena kretanja inflacije, što je rezultiralo novim pogrešnim prognozama. Realne su promjene u ekonomiji bile nesavladive za taj tip modela. DSGE modeli bili su dobri, ili još jesu, za simulaciju učinaka malih promjena na stabilnu ekonomiju, recimo podizanje referentne kamatne stope za 25 baznih bodova. Sve više od toga izaziva ozbiljne probleme i loše prognoze. Problem je tih modela i to što ne podupiru kompleksne, višedimenzionalne scenarije, a današnje su promjene upravo takve – precizira Garača, dodajući kako se on koristio sistemskodinamičkim modelom, otpornim na prošlost i velike amplitude promjene varijabli, koji podupire kompleksne višedimenzionalne scenarije. No to nije prognostički model, nego simulacijski, namijenjen provjeri učinaka nekog scenarija, a scenarij je arbitraran i ovisi o znanju i iskustvu onoga tko se bavi modeliranjem.
Cijeli članak o prognoziranju pročitajte u tiskanom ili digitalnom izdanju Lidera.