Nije tajna da Hrvatska, premda je ušla u eurozonu i Schengen, zaostaje za velikim dijelom zemalja EU-a. To kao da zamjećuju samo institucije koje ne ovise o Vladi i pred kojima nije borba za još jedan mandat – uglavnom strane institucije koje zanima održiv rast Hrvatske jer u sklopu raznih programa ulažu u naše gospodarstvo. Jedna je od njih, ali ne i jedina, Europska banka za obnovu i razvoj koja u dokumentu Nacrt strategije Hrvatske od 2023. do 2028. poziva na ‘daljnje zagovaranje vlasti za programe javno-privatnih partnerstava (...) jer se očekuje da će većina Bankinih klijenata u području infrastrukture i dalje dolaziti iz javnog sektora, a Banka će također nastaviti promicati potporu inicijativama privatnog sektora koje donose dokazanu vrijednost za uložena sredstva‘.
Hrvatska baš nema veliko iskustvo s projektima javno-privatnog partnerstva (JPP), privatni i javni interesi kao da se ne poklapaju najbolje, rizici se ne raspoređuju dobro, a dobit, ako je ima, dijeli se, takav je dojam, nepošteno. Ipak, ima i drukčijih primjera. Jedan je od takvih Grad Koprivnica koji je za mandata Zvonimira Mršića pokrenuo nekoliko i danas vrlo uspješnih projekata javno-privatnog partnerstva, što nam je bio povod za razgovor s bivšim koprivničkim gradonačelnikom, a današnjim poduzetnikom.
Zašto ste, dok ste bili koprivnički gradonačelnik, odlučili gimnaziju i sportsku dvoranu graditi baš prema modelu JPP-a?
– Bilo je više razloga za to. Grad Koprivnica uvijek je bio predvodnik inovativnih i disruptivnih rješenja kojima je na drukčiji, efikasniji način želio zadovoljiti potrebe građana. U to doba, a govorimo o prvoj polovini 2000-ih, ideja o javno-privatnom partnerstvu zaslugom prof. dr. sc. Saše Marenjaka doprla je i do naše zemlje i činila nam se kao idealno rješenje za nužnu potrebu koju smo imali, a to je gradnja srednje škole i gradske sportske dvorane. Naime, Koprivnica je rukometni grad u kojem je najtrofejniji ženski rukometni klub, RK Podravka, igrao u maloj dvorani koja je mogla primiti oko tisuću vatrenih navijača i koja više nije zadovoljavala ni potrebe ni kriterije IHF-a (Međunarodne rukometne federacije, nap. a.). S druge strane, u jednoj zgradi djelovale su čak tri srednjoškolske ustanove, zbog čega se nastava izvodila gotovo u tri smjene, što je bilo neodrživo. Namjeravali smo ne samo sagraditi novu zgradu nego novi signum grada.
Zbog toga su javni partneri Grad Koprivnica i Koprivničko-križevačka županija organizirali natječaj za arhitektonsko rješenje škole i dvorane. Odabran je rad dvoje mladih arhitekata, Lea Pelivana i Tome Plejića iz Studija UP, koji su upravo za taj projekt dobili Nagradu ‘Mies van der Rohe‘. Nova gimnazija, građena prema modelu JPP-a, uvrštena je u deset arhitektonski najvažnijih građevina u dvadeset godina Hrvatske i prikazana je u svim relevantnim svjetskim časopisima za arhitekturu.
Nedostatak prostora nije bio jedini razlog. Još jedan valjani razlog za model JPP-a u gradnji bio je taj što nam država ni na koji način nije željela financijski pomoći s gradnjom te škole, a ni drugih, a nismo željeli ukupan kapacitet zaduživanja iskoristiti samo za jedan objekt. Zato možemo reći da smo iz želje, namjere i nužnosti uspjeli ostvariti sve ciljeve koji su bili u našim ovlastima. Nažalost, na kvalitetu obrazovanja Grad ni tada nije utjecao, a ne utječe ni danas.
Možete li nam opisati kako je izgledao tijek raspisivanja natječaja i potpisivanje ugovora, pa i gradnja? Koje su razlike između projekta JPP-a i uobičajenoga gradskog projekta gradnje takve infrastrukture?
– Bitna je razlika u tome što u tradicionalnoj nabavi kupujete objekt odnosno naručujete gradnju objekta čiji vlasnik postajete tek u trenutku završetka radova i primopredaje. Dakle, stječete vlasništvo nad objektom sa svim skrivenim nedostacima ako ih ima, preuzimate odgovornost za upravljanje njime i njegovo održavanje te, naravno, organizirate javnu službu, odnosno isporuku usluge za čiju ste namjenu gradili objekt. U JPP-u je drukčije: u takvim projektima vi, uvjetno rečeno, ‘kupujete‘ konstantnu kvalitetu usluge najma prostora u kojem ćete organizirati javnu službu, odnosno isporuku javne usluge. Na javnom je partneru da svakodnevno kontrolira je li isporučena ugovorena kvaliteta prostora i opreme te da se bavi svojom temeljenom djelatnošću, odnosno kako da što efikasnije isporuči najvišu kvalitetu javne usluge za koju je ustanova osnovana.
Koliko se dosad u Hrvatskoj provelo projekata javno-privatnog partnerstva?
– Prema registru ugovora koji se vodi u Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja, dosad je sklopljeno samo sedamnaest ugovora, od kojih su neki više koncesijski, poput Zračne luke Zagreb, negoli tipični JPP. Upravljanje i provedba projekata prema modelu JPP-a dugotrajnije je i kompleksnije od tradicionalne nabave, stoga i od javnog partnera zahtijeva veći kapacitet i dugoročno promišljanje. S druge strane, danas smo preplavljeni ‘besplatnim novcem‘ iz fondova EU-a koji je izazov potrošiti u zadanim rokovima. Eksterni je investicijski izvor jeftinog novca za javne kapitalne izdatke, CapEx, od dva do tri posto BDP-a. Danas je jednostavnije i oportunije napisati EU projekt i tim novcem sagraditi javni objekt nego dvije-tri godine pripremati JPP i onda preuzeti obvezu na 25 godina. Moguća je i kombinacija EU fondova u sklopu modela JPP-a, ali danas smo u vremenskoj stisci kako tih dvadeset-trideset milijardi eura potrošiti u ovome sedmogodišnjem financijskom razdoblju.
Osim izdašnih EU fondova, u ovako visokocentraliziranoj i redistributivno definiranoj državi svi očekuju ili da im središnja vlast nešto napravi ili da im da novac za to. Zapravo, nema motivacije za JPP, jer zašto bi danas netko išao, primjerice, graditi bolnicu, studentski dom ili zatvor prema tom modelu kad ima jednostavnijih načina koji ne zahtijevaju toliko pripreme i promišljanja?
Dobro, ali imamo i nekoliko iznimno negativnih iskustava s projektima JPP-a.
– Samo u dva slučaja bilo je vrlo negativnih iskustava, a onda se to pretvorilo u stereotip o JPP-u. Govorimo o Areni Zagreb i Spaladium Areni Split. I ovih dana obasipaju nas informacijama o velikim neriješenim financijskim problemima između javnog i privatnog partnera u Splitu, a upravo je to trebao biti jedan od primjera u kojima se komercijalizacijom dijela projekta minimiziraju troškovi javnog partnera za korištenje prostora za javnu uslugu.
Cijeli intervju pročitajte u novom broju tiskanog i digitalnog izdanja Lidera.