01. prosinac 2019.

Višnja Starešina: Štrajk prosvjetara prerastao u pokret nezadovoljstva. Tko će ga kontrolirati?

Štrajk prosvjetara   

Možda je najintrigantnija politička nepoznanica sljedeće godine tko će osvojiti nadzor nad upravljanjem realnim nezadovoljstvom. Plenković to, izgledno je, ne može, vjerojatno ni ujedinjena ljevica. Izglednije je da će zajednički pokušati primiriti bunt – uime stabilnosti

Čini mi se da štrajk učitelja i profesora, koji je u ponedjeljak eksplodirao masovnim prosvjedom u Zagrebu, nije iznenadio samo premijera Plenkovića. Iako njegovo iznenađenje očito jest bilo golemo. Štrajk je u početku izgledao kao tipična predizborna igrica između koalicijskih partnera – HNS-ove nestranačke ministrice Blaženke Divjak, koja voli koketirati i sa sindikalnim djelovanjem, i premijera Andreja Plenkovića, kojem donedavno i nije bila mrska ta njezina svestranost.

Ali prerastao je u ozbiljan politički prosvjed. I to prosvjed koji nadrasta i svjetonazorske i političke podjele, ima potencijal pretvoriti se u veliki prosvjed protiv političkog establišmenta. Već je danas pitanje tko ga kontrolira, a još je veće tko će ga sutra moći kontrolirati i upravljati njime.
---

Štrajk učitelja ima potencijal prerasti u dosad najveći pokret protiv establišmenta jer dolazi iz samog establišmenta i može računati i na potporu drugih cehova. Već je nadrastao i gotovo zaboravljene sindikate, koji sad postaju upotrebljiv organizacijski stroj

---
Krenimo od ovog posljednjeg – pitanja upravljanja nezadovoljstvom i prosvjedom. Uobičajeni je model da prosvjedna raspoloženja i manifestacije kod nas prate izborne cikluse. Pa kad se priprema izborna smjena desne vlasti, odjednom se bude prosvjedi dijela sindikata i udruga civilnog društva. Kad se pak priprema izborna smjena lijeve vlasti, dižu se braniteljske udruge. Ali aktualni štrajk učitelja i profesora izišao je iz te matrice.

Šutnja je zlato

Možda je najslikovitiji podatak sindikata da je u štrajku više od 93 posto zaposlenika u školama. A to znači da premijer Plenković i vodstvo HDZ-a ne uspijevaju kontrolirati ni politički 'svoje' ljude u obrazovnom sustavu, da i HDZ-ovci štrajkaju protiv Vlade. I još više, da ne pokušavaju uime stranačke stege i nade u stranačku nagradu opstruirati štrajk. Doduše, prema Vladinim procjenama, postotak nastavnika u štrajku mnogo je manji (oko 65 posto). Ali da je to točno, valjda bismo dosad vidjeli barem desetak 'savjesnih' štrajkbrehera, ako nigdje drugdje, a ono svakako na državnoj televiziji. Ali zasad ih nismo vidjeli.

U jednom trenutku, prije kojih mjesec dana, izgledalo je da je štrajk čak i poželjan nekim političkim gremijima oko Plenkovića koji su nastojali isprovocirati izlazak HNS-a iz Vlade i raspisivanje parlamentarnih izbora zajedno s predsjedničkima. Međutim, Vlada nije pala, a štrajk je nastavio rasti. Zatim se činilo da je štrajk vjetar u leđa Zoranu Milanoviću na predsjedničkim izborima, to više što je u tom razdoblju kampanju usmjeravao prema Plenkoviću, a ne prema protukandidatkinji Grabar-Kitarović.

U međuvremenu predsjednički su izbori gurnuti u drugi plan i, sasvim netipično za izborne kampanje, najveće izglede za pobjedu ima kandidat koji će najuspješnije šutjeti, a ne najviše obećavati, a štrajk je rastao.

Štrajk ujedinio ljevicu i desnicu

Netom prije velikog prosvjeda u ponedjeljak činilo se da je riječ o generalnoj probi za širenje socijalnog nezadovoljstva uoči godine parlamentarnih izbora. A to bi mogla biti velika pomoć razmrvljenoj i oslabjeloj ljevici da nagodinu učini ono što se još ljetos činilo sasvim nemogućim – da velikom koalicijom i sinergijom slabosti osvoji parlamentarne izbore i potuče HDZ koji klizi prema svojim najnižim granama i najmanjem koalicijskom potencijalu.

Ali štrajk je nadrastao i tu dimenziju. Osobito nakon prosvjeda koji je okupio sve svjetonazorski i politički različito i suprotstavljeno u Hrvatskoj te poslao jedinstvenu poruku nezadovoljstva načinom na koji se država odnosi prema obrazovanju i školstvu. A zapravo jedinstvenu poruku nezadovoljstva političkim establišmentom i načinom upravljanja.

Trenutačno je glavna meta premijer Plenković, koji kao da uistinu ne može razumjeti zašto učitelji i profesori nisu sretni kad im on, Marko i Tena dobace koji postotak na plaću iz svojih dvorskih visina. Ali nije dojam da učitelji prosvjeduju protiv Plenkovića da bi si opet doveli Željka Jovanovića i Sabinu Glasnovac iako je prirodno da SDP nastoji politički profitirati na štrajku.

Štrajk učitelja ima potencijal prerasti u dosad najveći antiestablišmentski pokret u Hrvatskoj, koji koji dolazi iz samog establišmenta – iz škola – i koji može računati i na potporu drugih cehova – od liječnika i medicinskih sestara pa nadalje. Već je nadrastao i gotovo zaboravljene sindikate, koji sad postaju upotrebljiv organizacijski stroj. Možda je najintrigantnija politička nepoznanica sljedeće godine tko će uspjeti osvojiti nadzor nad upravljanjem tim realnim nezadovoljstvom. Plenković to, izgledno, ne može. Ujedinjena ljevica? Nisam sigurna da je to i u njezinoj moći. Izglednije je da će zajednički pokušati primiriti bunt –​ uime stabilnosti.