27. studeni 2020.

Vanja Figenwald: Možemo svi odahnuti, zatvorene su krčme i pečenjare

Zatvaranje   

Naravno da je bilo samo pitanje vremena kada će se posegnuti za tim 'srebrnim metkom', rješenjem svih naših problema s koronavirusom. Izloženi ustrajnom cviljenju liječnika koji su svaki dan na rubu pucanja, pa tako već nekih mjesec dana, što znači da je u pitanju jedan od dužih rubova u povijesti, ali i kontinuiranim vapajima nekolicine komentatora u medijima, koji će već sutra pitati kad više prestaju stroge mjere nabrajajući koliku su štetu posijale, glavešine su se slomile i odlučile konačno zabraniti tu dnevnu kavu odgovornu za jesen iz noćne more.

Iako u sada već nepreglednoj gomili istraživanja niti jedno nije lociralo kafiće i restorane kao relevantan izvor širenja zaraze, zato što to naprosto nisu, ta mala, ali iznimno uporna skupina po svemu sudeći jedinih ljudi u državi koji bespogovorno i u slovo poštuju epidemiološke mjere, izvojevala je veliku pobjedu jer će se zatvoriti ti sotonski inkubatori virusa, te jazbine koronarazvrata, ti dispanzeri nove crne smrti.

Neće, naravno, ova mjera imati efekt na širenje zaraze, prije će se sama ispuhati nego što će je zatvoreni kafići zaustaviti (sam premijer je na predstavljanju mjera ustvrdio da se širenje primarno događa na obiteljskim i privatnim okupljanjima), ali to više uopće nije važno, histerija je opet preuzela volan. Austrija je probala s light varijantom zatvaranja kafića i restorana, pa nakon dva tjedna prešla u potpuni lockdown jer je je efekt bio nevidljiv. Slovenija već mjesec dana ima tvrdi lockdown bez većeg uspjeha i sada već razmišlja o polaganom otvaranju usprkos nepovoljnim brojkama.

Krajnje ciničan potez

Kako rekoh, jedinog smisla, ako je to već najbolje što ova civilizacija može smisliti, ima potpuni lockdown koji traje mjesecima, ne tjednima, a zašto to nije pretjerano mudro ili izvedivo rješenje nema više smisla ponavljati. Ovako je riječ o krajnje ciničnom potezu koji pokazuje da, usprkos vrhunskom ekonomskom stručnjaku Ivanu Đikiću, država nema novca i ne može si priuštiti obeštećivanje širokog raspona gospodarskih djelatnosti. Umjesto toga, žrtvovani su ugostitelji kojima će biti podijeljena neka pinka tek toliko, tako da se zadovolji forma i pokuša utišati pobornike strožih mjera. K tome, planirano otvaranje za Božić više i ne spada u cinizam, to je već izrazito crn humor i nečuveno vrijeđanje ljudske inteligencije.

Drugi i daleko gori val epidemije razbuktao je primordijalnu plemensku potrebu za krivcem, pa tako pored apsolutno najvećeg krivca, ugostiteljskog sektora, prsti visokih svećenika borbe protiv koronavirusa samouvjereno sada upiru i prema sebičnim plebejcima (interesantno, mjere više izgleda ne poštuju niti Korejci i Nijemci, poznati po gotovo religioznom poštivanju mjera), ali i premijeru koji je prema koronakleru osobno odgovoran za smrti od COVIDa-19. Osim, dakle, Andreja Plenkovića, na optuženičkoj klupi COVID-inkvizicije mogli bi se naći i Angela Merkel, Emmanuel Macron, Pedro Sanchez, Giuseppe Conte, Sebastian Kurz i svi ostali šefovi vlada i država u Europi, koji su mogli spasiti tolike živote samo da su zatvorili na vrijeme te jebene birtije i zalogajnice. Ali ne, robujući najnižim strastima, ostavili su ove rasadnike đavoljeg sjemena predugo otvorenima za euro više.  

Zatvoreni su sijači zla

To je sada, hvala bogu, riješeno. Zatvoreni su sijači zla i u kombinaciji s redovitim konzumiranjem čaja od metvice i smjernom molitvom, naravno u uvijek otvorenoj crkvi, koronavirus će zasigurno biti uništen zauvijek, a zdravstveni sustav nesposoban izdržati izvanredni priljev od nekoliko tisuća ljudi raspoređenih po cijeloj zemlji, spašen tako da se može vratiti svojoj uobičajenoj neučinkovitosti i sporosti. Isti onaj sustav koji od proljeća naovamo očito nije poduzeo nikakve ozbiljnije pripreme za ovakav razvoj događaja. Logično, jer tko je, budimo iskreni, mogao u ožujku pretpostaviti drugi, daleko gori val krajem godine? 

Nervozu liječnika se još može shvatiti jer su osobno izloženi i po definiciji usmjereni prvenstveno na očuvanje života, no beskrajno je licemjerno zazivanje 'strožih mjera' od onih kojima ne pada napamet zatvaranje njihovih firmi ili onih sa osiguranim prihodima, moralista i profesionalnih narikača čija se neumorna briga za tužne sudbine prelama redovito preko nekog drugog. Udobno smješteni u svom (ne)ukusno uređenom Ikea stančiću, laptop humanisti u svakom su trenutku spremni na oltar svog altruizma položiti nekog drugog.

Zar se ne može nekoliko tjedana bez kafića ili restorana, pitaju se, sve tobože neshvaćajući da su ta kava i grah varivo nečija ionako bijedna plaća i prihod proračuna od kojeg će ajatolasi iz Velikog korona vijeća već sutra spremno pokupiti neku potporu za 'rad od kuće' i sve ostalo što se nađe u ponudi države. Svaki je život vrijedan, oglasit će svijetu ponosno na nekoj digitalnoj platformi i tako drogirani svojom dobrotom naručiti dostavu hrane koju će obaviti netko čiji život ipak nije toliko vrijedan. Naime, restorani su zatvoreni, a jesti se mora.