19. travanj 2020.

Višnja Starešina: Mala zemlja za visoku tehnologiju, ugodan život i veliko zdravlje

Bilo bi previše banalno zaključiti da Alemka Markotić plus baština Andrije Štampara plus OPG-ovi plus umjetna inteligencija tvore koncept novoga hrvatskog razvoja poslije korone. Ali na simboličnoj razini to može biti dobitna kombinacija

Nije baš zahvalno u ovo vrijeme svekolikih restrikcija pisati o mogućnostima gospodarskog opstanka, održivosti, a kamoli razvoja Hrvatske i o Hrvatskoj poslije razdoblja korone. Naime, danas čak ni najrazvijenije zemlje svijeta (barem javno) nemaju suvisle scenarije B, scenarije u slučaju da epidemija koronavirusa ne završi u sljedeća tri mjeseca, odnosno da nakon prvoga kruga dođe – drugi krug.

Danas su svi fokusirani na preživljavanje. Barem javno. No vjerujem da je vrlo važno upravo u ovo doba korone prilagoditi se i pripremiti za svijet koji dolazi, za koji svi danas govore da više neće biti isti, a malotko (barem javno) govori – kakav će taj svijet biti. Upravo danas, u doba korone, između rastakanja jedne i nastajanja nove paradigme svjetskog poretka, vrijeme je kad se može zauzeti vlastiti prostor u tome novom poretku. I tu vidim mnogo hrvatskih prednosti i prilika na koje nas danas upućuje upravo koronakriza.

Danas, u bitci s koronavirusom, velika je prednost Hrvatske što je tako mala, što je tako zatvorena, izvan zapadnoeuropskih trendova globalnog biznisa, što je nisu zahvatile ideologija i praksa globalnog multikulturalizma. U takvoj Hrvatskoj mnogo je lakše kontrolirati čak i koronavirus nego u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, o SAD-u da i ne govorimo.

Mi smo sve svoje prve nositelje mogli detektirati čim su prešli granicu. Pa mi se, tih tri milijuna nas, gotovo svi na neki način poznajemo. To je danas prednost, koja i poslije razdoblja akutne korone, a u razdoblju povećane socijalne distance i opreza, može značiti ne samo visok stupanj sigurnosti već i ugodne sigurnosti.

Personifikacija stručnosti

Druga su prednost koju smo spoznali u epidemiji iznimni ljudski potencijali, koji su bili tu, ali daleko od javne pozornosti. Prvo, stručni dio stožera personificiran u prof. Alemki Markotić i dr. Krunoslavu Capaku, koji su postali amblemi bitke protiv epidemije koronavirusa, a koji su samo vrh sustava infektologa i epidemiologa, zaljubljenika u struku koja je (u nas) učinjena toliko neprofitabilnom da su je zaobišli politički i financijski lobiji.

Drugo, pokazalo se da sustav javnog zdravstva koji je postavio još dr. Andrija Štampar i danas funkcionira. Dakako da su svojedobno i dr. Štampara prije prepoznali i više vrednovali u svijetu nego kod kuće. Treće, u bitci za golu egzistenciju OPG-ovi su ubrzano počeli prilagođavati svoju ponudu i plasman novomu dobu, a atmosfera vraćanja vlastitom proizvodu diljem svijeta, osobito diljem Europe, daje im vjetar u leđa. Četvrto, u igru su se uključile i domaće AI tvrtke, one koje se bave umjetnom inteligencijom, koje su se također razvile izvan fokusa šire javnosti.

Upravo dok ovo pišem, predstavljen je Andrija, prvi digitalni asistent na bazi umjetne inteligencije, koji 'radi' preko WhatsAppa, a trebao bi pomoći građanima da se snađu s epidemijom. Ime je, dakako, dobio prema Andriji Štamparu, a proizvele su ga domaće tvrtke koje se bave umjetnom inteligencijom, u hrvatskom mainstream javnom prostoru gotovo nevidljive, ali koje su stvorile svoju nišu na globalnom tržištu. I to ne uz pomoć države, nego često unatoč njoj.

Kako prodati Andriju Europi

Bilo bi, dakako, previše banalno zaključiti da Alemka plus Andrija plus OPG-ovi plus AI tvrtke tvore koncept novoga hrvatskog razvoja u doba poslije korone – kao male zemlje za visoku tehnologiju, ugodan život i veliko zdravlje. Ali na simboličnoj razini to može biti dobitna kombinacija.

Nacionalna mobilizacija oko koronakrize omogućila im je da se spoje, da se vide i da se prepoznaju. Kad bismo mi dobili Andriju da nema koronakrize? Ako bi bila dobra provizija, kupili bismo možda Liu Chija i Chi Liua, jednoga HDZ-ova vlada, drugoga SDP-ova, da se nađu u skladištu. Koronakriza ​dovela je u prvi plan ljude drukčijega mentalnog sklopa, one koji traže i nalaze rješenja. Pitanje je može li se taj model proširiti i na druge procese u državi.

Koronakriza je svakako prilika za tu promjenu. Prvo, jer je postojeći sustav političkoga klijentelističkog upravljanja pred bankrotom. Drugo, promjena nastala buđenjem i sinergijom nacionalne kreativnosti zbog koronakrize za postojeću političku nomenklaturu može biti slamka spasa. Pitanje je može li ona to prepoznati i iskoristiti potencijal. Jedan od prvih testova: može li (najprije) Europi prodati asistenta Andriju zajedno Andrijom kao brendom javnog zdravstva? Andrija ne ugrožava nikoga velikog u Europskoj uniji. A nama bi bio važan korak za novi početak.