Pieta, film južnokorejskog redatelja Kim Ki-duka, već je na premijeri prošle godine na Venecijanskom filmskom festivalu uzburkao duhove.
Nagrađen je Zlatnim lavom, najvažnijom nagradom festivala, da bi se uskoro proširila priča da je to bila proceduralna ‘pogreška u koracima’ te da je nagrada trebala pripasti drugom filmu, ‘Masteru’ P. T. Andersona. Je li to istina, ne znamo, ali ‘Pieta‘ teško opravdava očekivanja od pobjednika prestižnog festivala. Priča o utjerivaču dugova specijaliziranom za sakaćenje dužnika kako bi ubrao novac od osiguranja, kojem na vrata dolazi misteriozna žena tvrdeći da je upravo on njezin davno napušteni sin vizualno je atraktivna, mračna i ispunjena nasiljem, ali i poprilično ‘tanka’, a ni redateljeva ambicija da u film upiše dodatno značenje potencirajući središnju priču i kao kritiku bezočnosti kapitalizma nije se pokazala sasvim uspješnom. U konačnici je ‘Pieta‘, unatoč vizualnoj privlačnosti, uvijek zanimljivoj premisi o (majčinskoj) ljubavi kao izvoru patnje i (auto)destrukcije te jednoj moćnoj ulozi (onoj glavne glumice), film koji se polako otvara pred očima gledatelja, ali i prebrzo zaboravlja.