Cure, izabrale ste najgoru zemlju za svoj prvi odlazak u Aziju. Prvo ste trebale putovati na Tajland ili na Bali, a onda tek na Šri Lanku, ‘tješili‘ su nas naši prijatelji iz Zagreba s kojima smo kolegica Ivana i ja susrele tijekom trotjednog putovanja bivšom britanskom kolonijom Cejlonom. Nadja i Mirda inače žive na Baliju i imaju malo drukčiju percepciju putovanja od naše, ali smo se s njima u nekim stvarima složili. Turizam se na Šri Lanci tek počeo razvijati, što uvijek ima svojih prednosti i mana. Nas smo dvije prvo upoznale mane. Na Šri Lanci, teritorijalno nešto malo većoj od Hrvatske, živi 20 milijuna ljudi, tako da se čovjek teško baš može izgubiti, ali isto tako teško uz cestu može obaviti nuždu, a da netko ne naiđe. Ivanin i moj prvi dodir sa Šri Lankom bio je glavni grad Colombo, gdje smo odsjele dva dana. Izabrale smo smještaj izvan središta grada kako bi se nakon 20 sati smucanja po aerodromima mogle u miru odmoriti. Nismo znale da u Colombu, gdje živi preko dva milijuna stanovnika, nema mira i tišine. Biti udaljen od središta značilo je loviti se u koštac s najvećim izazovom na Šri Lanci, vozačima tuk tukova (motocikla na tri kotača).
U korak s predsjednikom
Glavnim gradom dnevno vozi oko dvije i pol tisuće tuk tukova koji sa svijetom komuniciraju isključivo trubama, kao i drugi sudionici prometa. Pojma nismo imale ni da je prvi dan našeg dolaska ispao povijesni dan za sve Šrilanđane, proglašavao se novi predsjednik. Bivši čelnik države Mahinda Rajapaksa izvukao je prije šest godina zemlju iz rata, ali je, prema pričama lokalaca, ujedno i vješto opljačkao narod i njegovu kulturnu baštinu, zajedno sa svojih petero braće koji su bili u Vladi (neki od su pobjegli preko granice i za njima traje potraga). U sukobu koji je trajao skoro 30 godina između šrilankanske vojske i Tamilskih tigrova, poginulo je između 80 i 100 tisuća ljudi. Zemlju je 2004. godine pokosio i tsunami u kojem je poginulo 30 tisuća ljudi. Svake godine u odronima mekane crvene zemlje pod udarom jakih kiša, pogibaju ljudi. Novoizabrani predsjednik, Maithripala Sirisena koji želi uvesti parlamentarni sustav i demokraciju, bio je nekadašnji član Rajapaksine Vlade zadužen za zdravstvo, ali se u jednom trenutku ‘odmetnuo‘ i započeo samostalnu političku karijeru. Već drugi dan nakon pobjede krenuo je u turneju Šri Lankom, više-manje sličnim putovima od kojih se sastojala i naša ruta pa je ispalo, gdje god mi, tu i novi predsjednik. No, nas nisu baš zanimale političke priče, koliko nam je dosta bitno bilo popiti prvi dan putovanja njihovo nacionalno pivo Lion i ‘dignuti sve četiri u zrak‘. Nismo znale da će to biti tako teško. Vlada je zabranila točenje alkohola u vrijeme izbora da se narod previše ne zaigra i pod utjecajem alkohola ne započne nerede na ulicama. Iz perspektive turista, ‘bad timing‘. Kafića na kakve smo navikli u Europi u Colombu nema. Ako i postoje neka okupljališta poput lokalnih zalogajnica, u njima ćete rijetko vidjeti ženu, a kamoli ženu koja konzumira alkohol. Jedino mjesto na kojem se tijekom dana možete osvježiti ili popiti alkohol iza 17 sati je Dutch hospital, mali kompleks restorana u koji zalaze uglavnom bijelci i boljestojeći Šrilanđani.
Vozi Miško!
U teoriji Šrilanđani voze lijevom stranom, u praksi svugdje, u svim smjerovima i trakama, istovremeno. Retrovizor na Šri Lanci, kao i u mnogim azijskim zemljama, nema baš preveliki značaj. Pretjecanje je jedini način kretanja u njihovoj prometnoj kulturi. Kada takav prometni kaos prestaneš nakon nekog vremena doživljavati kao pitanje života i smrti, počneš uočavati neku jazz aritmiju, spontani red u spontanom neredu. Tada shvatiš da su vozači koncentriraniji na vožnju, paze jedni na druge te da u njihovom prometu nema mjesta za ego. Vozači tuk tuka su strahovito naporni, gledaju te kao hodajući bijeli novčanik i ne priznaju razliku između bogatih Rusa i Hrvatica s backpackerskim ruksakom na leđima. U namjeri da ti uzmu četiri puta više šrilankanskih rupija nego lokalcima, zeznut će te gdje stignu. Neću tako lako zaboraviti prizor u kojem se cjenkamo s vozačem, u jednom trenutku čovjek se nasmije, a na zubima mu se skuplja krvavo crvena slina. Žvakao je neku mješavinu raznih plodova, betelove orahe (kao što neke kulture žvaču duhan). Čovjek s vama razgovara, u taj čas se okrene i pljune odvratan crveni ispljuvak tik do vaše japanke. Vozi Miško! Šri Lankom je pravi gušt putovati autobusom. Linije su odlično raspoređene, otok je jako dobro povezan i vožnja je ugodna jer su vrata autobusa otvorena i stalno pirka vjetrić na 30-tak stupnjeva. Autobus staje u svakom mjestu, zapravo ne staje nego malo uspori, dok putnici uskaču u vožnji, ne bi li svima uštedjeli vrijeme. Još tu i tamo pukne guma pa put od 150 kilometara, od Colomba do Sygirije, najpoznatijeg arheološkog nalazišta, traje pet sati. No, svako malo u autobus uleti neki prodavač grickalica zamotanih u novinski papir ili igara na sreću pa vožnja nikad nije dosadna.
Zbližavanje s lokalcima
Šri Lanđani, kojih je najvećim dijelom Singaleza (budista), zatim Tamila (hindusa), muslimana i krščana, su vrlo srdačan narod. Iz njihovih bijelih osmijeha (kad ne žvaču orahe), zrači radost i pozitivna energija o kojoj vrlo brzo postaneš ovisan. Podijelit će s vama sve što imaju, pomoći vam da se osjećate dobro i prihvaćeno. Prema pričama lokalaca, prosječna plaća u državnoj službi iznosi 30-tak tisuća rupija (oko tisuću i pol kuna). Najam dvosobnog stana košta oko 700 kuna, a dnevni troškovi života su između 80 i 200 kuna. Kutija cigareta košta 40 kuna, a pivo 15 kuna. Iako su većinom budisti i vjera im ne zabranjuje alkohol, pijanstvo nije društveno prihvaćeno ponašanje. No svi ga vole (naočito mladi) i konzumiraju, a s obzirom da je skup i teško dostupan, najčešće se pije jeftini arak, rakija od kokosa koja se najbolje može usporediti Badelovim konjakom. Arak ‘miriši‘ na tešku glavobolju pa smo preskočile taj izazov. Hrana je jeftina, a uglavnom se sastoji od riže, rezanaca i ribe. Namirnica broj jedan je curry kojeg stavljaju u apsolutno sve. Namirnica broj dva je čili. Porcija curryija s piletinom košta oko 10 kuna i od toga se dvoje ljudi može pristojno najesti , pod uvjetom da vole ljutinu. Nema jela na Šri Lanci koje vam neće pročistiti sinuse. Šri Lanka je poznata i po najfinijem i najsočnijem voću na svijetu, svim mogućim egzotičnim vrstama čija imena lako padnu u zaborav. U Kandyju, drugom po veličini gradu smještenom na jezeru u unutrašnjosti otoka, našle smo se nakon deset dana ‘prašinarenja‘ po autobusima, s našim prijateljima s početka priče, s Nadjom i Mirom koji su iznajmili (neregistrirani) automobil, Suzuki Maruti, koji je volio škripati u zavoju. Točka preokreta našeg putovanja bilo je upoznavanje lokalaca. Sve je nekako postalo lakše, ljepše i jeftinije. Nakon što smo se prestale okretati i gledati gdje će nas netko ‘zavaljati‘, napokon smo počele i mentalno putovati.
Rodne razlike
U Kandyju koji je zadržao kolonijalistički štih, nalazi se poznati hram u kojem je smještena replika Budinog zuba, kojeg posjećuje na stotine budista dnevno, prinoseći lopoče. Za našeg boravka, naravno, bio je zatvoren. Spavali smo u predgrađu Kandyja (nešto poput zagrebačke Dubrave) koji nas je koštao 30 kuna po osobi. U sklopu smještaja bio je i restoran u kojem smo upoznali obitelj 25-ogodišnjeg poduzetnika Thisare Singhathilake koja se drži dućan s mjedi i bavi se organizacijom vjenčanja, jednom od najprofitabilnijih biznisa na Šri Lanci. Došle smo napokon u priliku podrobnije upoznati šrilankansku kulturu iz prve ruke. Brak je na Šri Lanci svetinja. Ako nisi oženjen i nemaš djecu, kao da ne postojiš. Mladi se žene u ranim 20-tima, bez obzira na financijske okolnosti i to uglavnom parovi iz istih kasti koje se raspoznaju po prezimenima. Da bi izbjegli „pečatiranje“, mnogo Šrilanđana koristi se nadimcima. Singalesko budističko društvo vrlo je konzervativno, naročito kad su pitanju odnosi između muškaraca i žena. Nije rijetkost da na javnom mjestu vidite skupinu muških prijatelja za stolom kako jedu i piju, dok supruga sjedi sama za susjednim stolom i čeka da ju se po potrebi pozove. Muškarac će na motoru voziti suprugu ujutro na posao, izvest će ju i na večeru, ali neće s njom nazdraviti u društvu. Kako su nam rekli Šrilanđani, za žene nema zabave! Njezina dužnost je da se nakon udaje preseli kod muževe obitelji i brine o djeci. Šrilanđanima je normalo vidjeti bjelkinje da piju i puše, ali je isto neprihvatljivo za njihove žene. Kad smo ih pitali zašto, rekli su „Iskreno, o tome nikad ne razmišljamo.“ To je jednostavno tako i koliko god se mi nad nejednakostima zgražali, njihovoj kulturi je očito prihvatljivo i bilo kakvo uplitanje i nametanje mišljenja može biti kontraproduktivno. U posljednje vrijeme navodno sve više žena se u Colombu penje na društvenoj ljestvici, rade na nešto odgovornijim pozicijama i inzistiraju da žive same u iznajmljenom stanu. No, za to je potrebno obrazovanje, ključna odskočna daska za život na Šri Lanci.
Miris cimeta
Zaljubila sam se u brdovitu unutrašnjost kojom se prostiru polja čajeva i riže, najljepši dio „otoka lavova“. U našim krajevima određene vrste drveća rastu na različitim nadmorskim visinama. Na Šri Lanci sve raste na istoj visini, pogled istovremeno obuhvaća i palme i sekvoje i bjelogoricu i crnogoricu. Šume presijecaju polja najboljih čajeva na svijetu (poput Liptona), koji na zapadu postižu vrlo visoku cijenu. Prije čaja Britanci su na Cejlonu uzgajali kavu, no kad je pošast poharala urode, odlučili su uzgojiti čaj. Unutrašnjost otoka ne miriši samo po čaju, već i po cimetu. Naime, 80 posto svog svjetskog cimeta dolazi za Šri Lanke. Najveća izvozna tržišta ( čajeva, začina, tekstila i dragog kamenja) su SAD, Velika Britanija, Italija, Indija i Njemačka. Kroz unutrašnjost je najljepše putovati vlakom koji iz Kandyja vozi preko Nuwere Eilye koju još nazivaju Malom Engleskom, do obale, a svaki vlak ima tri razreda. U prvom ćete se gužvati stojeći s lokalcima, a u trećem kroz velike staklene stijene komotno upijati zelenilo koje vas okružuje. Naša postaja bilo je malo mjesto Ella, u kojem smo odlučili ostati nekoliko dana zbog nevjerojatnih prizora. Ella je malo pitoreskno mjestašce, u potpunosti prilagođeno zapadnjacima i poznata je po najljepšim guesthouse-ovima na Šri Lanci, smještenima po obroncima brda. Šri Lanka je zemlja u stalnoj u erekciji, na svakih nekoliko metara curi neki slap ili se lijeska voda iz jezera i potoka koji napajaju polja i šume, da bi sve to na kraju zaokružio Indijski ocean. S obzirom na respektabilne valove i jaku struju, istočna i južna obala Šri Lanke poznati su u krugovima surfera. More dolazi u paketu s bijelim pijeskom, palmama kokosa, reggeom i beach barom, kao na desktop fotografijama. U takvom okruženju, u mjestu Tangalle, odlučili smo zadnjih par dana godišnjeg odmora, ne raditi ništa, osim buljiti u valove i njihati se u reggae ritmu. Procijenile smo da bi, nakon fizički zahtjevnog putovanja kojeg su pratile glupe ozljede i bolovi, natezanja s tuk-tukovcima, gradske buke, to bio dobar završetak naše avanture. Šri Lanka je nahranila svih naših pet osjetila, stekli smo dobre prijatelje i vratile se s onim iritirajuće blaženim osmijehom koji živcira okolinu. Nismo izabrale krivu zemlju za prvi odlazak u Aziju. Sve ispalo točno onako kako je trebalo ispasti – autentično i egzotično.