15. travanj 2020.

Covid 19 statistička je noćna mora, podaci su više-manje neupotrebljivi

Obrana od koronavirusa   

U nekih četiri mjeseca pandemije koronavirusa, samo je jedna stvar sigurna – da su podaci kojima se barata više-manje neupotrebljivi. COVID 19 statistička je noćna mora u kojoj se kupusaju podaci dobiveni različitim metodologijama, ne postoje gotovo nikakvi uniformni načini klasificiranja između zemalja, setovi podataka su neusporedivi zbog golemih razlika u uzorcima, testovi na virus su nepouzdani i raznovrsni, a jedan od ključnih podataka, stopa smrtnosti, i dalje potpuni misterij. U tom smislu, tekst Bloombergove kolumnistice Cathy O'Neil o deset najvećih problema s brojkama vezanima za koronavirus nudi zanimljive uvide. Tekst prenosimo u cijelosti.

Ako ste kao ja, pratite dnevne izvještaje o pandemiji koronavirusa u potrazi za pozitivnim kretanjima zaraženih, hospitaliziranih, intubiranih i mrtvih. Da je bar moguće bolje razumjeti što se događa. Što više gledam te brojke, više vidim njihove mane. Ovo je mojih top 10.

1. Broj zaraženih je praktički besmislen. Samo ljudi koji su testirani mogu se brojati, a još uvijek nije napravljeno dovoljno testova, niti približno, u bilo kojoj zemlji osim možda Islanda. Najbolje što možemo je procijeniti koliko je ljudi zaraženo pogađanjem broja zaraženih koji se mogu testirati. U SAD-u, primjerice, anegdotalni dokazi sugeriraju da ljudi moraju biti dovoljno bolesni kako bi zaista bili hospitalizirani. Oko deset posto slučajeva zahtijeva hospitalizaciju, stoga je stvarni broj zaraženih možda deset puta veći od prijavljenog.

2. Testovi nisu precizni, a netočnosti nisu simetrične, pogotovo u pogledu iskazivanja puno više lažnih negativnih rezultata, nego lažnih pozitivnih, što znači da su testovi skloni indicirati da su ljudi zdravi, iako nisu. Neka istraživanja sugeriraju da stopa lažnih negativnih rezultata prelazi 30 posto. To znači da bi procjene stvarnog broja zaraženih trebale biti povećane.

3. Broj napravljenih testova nije jednak broju testiranih ljudi. Zato što su testovi toliko neprecizni, neke se ljude mora testirati dva ili više puta kako bi rezultati bili verificirani. To znači da udio testirane populacije uspoređen s brojem potvrđeno zaraženih djeluje bolje nego što jest, odnosno da je broj stvarno zaraženih veći.

4. Brojevi nisu usklađeni. Ljudi nekada umru nekoliko tjedana nakon hospitalizacije, a budu hospitalizirani tjedan dana ili više nakon što budu pozitivni na virus. Zato se može očekivati da krivulja smrtnosti bude izravnata dosta dugo nakon krivulje broja zaraženih. Dobra stvar u ovom nesrazmjeru je da, zato što oporavak traje duže od umiranja, stopa smrtnosti pada s vremenom.

5. Značenje hospitalizacije se mijenja. Dužnosnici su nedavno predstavili izravnavanje hospitalizacija kao pozitivan znak, ali potrebno je duže vremena u trenutnim okolnostima da netko stigne do bolnice. Telefonske linije su preopterećene, nedostaje kola hitne pomoći, standard za hospitalizaciju se drastično promijenio i ljudi izbjegavaju pretrpane hitne ambulante. Drugim riječima, manje hospitalizacija ne znači nužno da se situacija popravlja.

6. Smrti se ne prijavljuje odmah i konzistentno. Razni operativni problemi, poput ispunjavanja formulara i obavještavanja rodbine određuju kada je zapravo registrirana smrt. To možda objašnjava zašto se većinu smrti prijavljuje utorcima. Zato se ne treba previše veseliti vijestima preko vikenda jer bi moglo uslijediti razočaranje početkom tjedna.

7. Ne prijavljuje se smrti izvan bolnica. Kada ljudi umru kod kuće ili u domovima, zatvorima i sličnim ustanovama, njihovu se smrt nužno ne broji. To je velik problem. Kada je Francuska počela prijavljivati žrtve u domovima za starije, stopa smrtnosti se povećala za 40 posto. Belgija takve smrti prijavljuje dosta redovito i stopa smrtnosti u tim je ustanovama 40 posto.

8. Politika utvrđivanja uzroka smrti nije konzistentna. Jednom kada netko umre, zašto nepotrebno trošiti vrijedan test? Zato doktori možda ne navode COVID 19 kao jedan od mogućih uzroka. Riječ je o procjeni, posebice kod ljudi koji su već bili bolesni, a to može imati veliki učinak na podatke u nekim okolinama poput domova i ustanovama za rehabilitaciju.

9. Dužnosnici možda imaju razloga tajiti slučajeve koronavirusa. Kina, Indonezija i Iran su prozivani zbog svojih statistika, a manipulacije statistikama nisu nepoznanica niti u drugim kontekstima u SAD-u. Nemojte stoga pretpostaviti da dužnosnici neće manipulirati podacima.

10. Ono što vrijedi za jedno mjesto, ili što je prosjek, ne mora vrijediti za sva ostala mjesta. Neke manje studije sugeriraju da je stopa smrtnosti COVID-a 19 oko jedan posto zaražene populacije. No, to ne znači da će isto vrijediti za SAD ili New York. Pojedina područja mogu imati daleko veće stope smrtnosti jednostavno zato što nemaju dovoljno obuhvatne zdravstvene sustave ili zato što imaju stanovništvo sklonije kroničnim bolestima. SAD je pun onečišćenih mjesta u kojima se ljudi izgleda lakše zaraze i iskuse teže simptome. Kao što smo mogli vidjeti proteklih dana, takve razlike značajno više pogađaju ne-bijelce.

Koliko god je privlačno pratiti stanje, stvarni brojevi možda će biti poznati tek puno kasnije. Testiranja se moraju provoditi sistematično, čak i na ljudima bez simptoma. Stopu smrtnosti možda nikada nećemo precizno utvrditi. Može je se procijeniti usporedbom neočekivanih smrti s godinom ranije, no niti to nije idealno, zato što karantene mogu potisnuti duge oblike smrti, poput prometnih nesreća, zato što su ljudi ostali kod kuće. Nemojte me pogrešno shvatiti. Praćenje službenih podataka nije potpuni gubitak vremena i pažnje. Brojke mogu dati određeni pregled onoga što se događa, ali moramo biti svjesni njihovih nedostataka.