04. rujan 2014.

Kako od fizikalca do direktora u 30 dana

Jasmina Trstenjak
Jasmina Trstenjak

Nisam baš vješta u pričanju viceva, a još manje u pisanju viceva. I kratkoročna memorija prilično mi je loša, a taj stari vic tek sam nedavno čula. No pokušat ću. Malo ću karikirati i uljepšati vic ili ga potpuno ubiti od svakog pokušaja humora, ovisi.

Neki mali iz Hercegovine, počinje vic, nazovimo ga Jure mlađi, završi srednju školu, ali nikako ne može naći posao. Uskoči mu stari, nazovimo ga Jure stariji, koji pozove svog prijatelja u Zagreb, nazovimo ga Milan, da mu pomogne i nađe nešto Juri mlađem u Zagrebu. Ovaj se javi nakon nekoliko dana s odličnim vijestima.

‘Našao sam mu super posao, plaća 25 tisuća kuna, a ne mora zapravo ništa raditi’, javlja Milan. Samosvjesnom Juri starijem to baš i ne odgovara jer di će mali s 18 godina zarađivat toliko para, još počet kockat i zaglibit pa ga zamoli da nađe nešto drugo. Ovaj se opet nakon nekoliko dana javi sa sretnim vijestima.‘Našao sam mu drugi posao, mislim da je super prilika, plaća 15 tisuća kuna, a nema puno briga ni obveza’, ponosno javlja Milan.No Jure stariji i s time je nezadovoljan i taj mu se iznos čini prevelikim, jer di će mali s 18 godina zarađivat toliki novac. Mogao bi se propiti i tko za što sve ne.‘Što zapravo da tražim, što bi ti želio?’ pita Milan vidno frustriran potragom. ‘Probaj mu pronaći nešto skromnije, recimo nešto gdje bi Jure mlađi mogao zarađivati četiri, pet tisuća kuna’, veli Jure stariji. A ovaj mu na to jasno odgovori:‘E, za to ti, stari moj, treba diploma!’

Pouka je jasna. Možemo samo dodati: nerijetko je dovoljna i lažna. Možda čak i bolje. Jer prava će vam dati skroman iznos od nekoliko tisuća kuna, a lažna će vam opaliti pljusku obrazovanju i uz pravo poznanstvo i uguzivanje račun malo više podebljati. Naravno, mislim prije svega na državu, njezine tvrtke, njezine ljude...

Nedavno sam se vratila s usavršavanja. Bila je to lijepa prilika koja se ne propušta. Zanimljiv networking, interaktivni i edukativni cjelodnevni treninzi nimalo nalik na silne skupove ili programe koji uzimaju lovu da bi prodavali muda pod bubrege. Boli me kiki što netko o nečemu ima mišljenje. Nauči me! I sad kad je završio taj moj pokušaj da budem malo bolja, izjavljujem da sam dobila više praktičnog, opipljivog i iskoristivog iskustva koje mogu preliti u sadašnji i budući rad nego u četiri godine studiranja. Takvo bi što, u najmanju ruku, trebalo utišati one skeptične, one koji na svaki pokušaj bilo kakvog obrazovanja odmahuju rukom uvjereni da je nepotrebno i neiskoristivo. No ako priču malo okrenemo, oni su zapravo potpuno u pravu.

Što će ti bilo kakvo obrazovanje, rad na sebi, kad u Hrvatskoj samo vrijedi lažni papir bež žiga? Takav je HEP-u priložio dotični Valter Krizmanić, direktor Elektroistre. On je uspio doći od montera do direktora u samo mjesec dana. Doduše, lažnom diplomom inženjera elektrotehnike sa Sarajevskog sveučilišta, ali svejedno: Svaka čast, majstore!

Krizmanić je 17 godina, sve do 1995., radio u Elektroistri kao monter električnih vodova. Vratio se lani u rujnu te je mjesec dana poslije imenovan direktorom. Iskustvo je, bome, imao, samo mu je falio papir. Ali i to je majstor riješio. Ipak, njegova sreća nije dugo potrajala. Ulovljen je i u direktorskoj fotelji nije uspio uživati ni punih godinu dana. Nešto malo manje od prethodna dva predsjednika Uprave HEP-a (možda je do HEP-a?!). ‘Pala’ je i ona koja je presporo reagirala. Riječ je o sada već medijski poznatijoj Ljiljani Čule, predsjednici Uprave HEP-ODS-a iz redova HNS-a, poznatog po ‘posebnom’ pristupu kad je riječ o kadroviranju. U medijskom se prostoru može pročitati da je ona Krizmaniću dala posao, i to nakon što je magistru elektrotehnike (!!!) dala otkaz. I tu nije kraj. Navodno je zaposlila i sina, i kćer, i snahu, i zeta. U to ime – u ime obitelji! Svaka čast, majstorice! Baci nam svima taj bezvrijedni magistarski papir u lice. Imaš pravo. Možda taj magistar zaista nije bio kvalitetan radnik, ali zaposliti nekoga s lažnom diplomom, bio sposoban ili ne, obezvređivanje je svačijega obrazovnog postignuća.

Stoga, nemojte se školovati. Budućnost vam je vedrija sa što manje papira. Bar na Balkanu, uvriježeno je mišljenje. Europa je druga priča. Drugo, uvijek se možete učlaniti u neku stranku. Ili je promijeniti kad druga zavlada. Dajte si oduška, lutajte, koga briga za stajališta, ciljeve, načela, programe, riječi... Ali dobro se raspitajte koja dovoljno mazi svoje članove da ih stavlja u važne fotelje. Savjetujem odabir stranke prema tom kriteriju. A ako ste ‘nečiji’ sin ili snajka, fotelja vam je zagarantirana u svakom slučaju. Ili bar posao, današnji luksuz. I treće... zaboravila sam treće. Vjerojatno je bilo nebitno. Baš kao i obrazovanje i iskustvo, stručnost, ponajviše u državnim institucijama, kompanijama... Primijenite li bar neke od ovih dubokoumnih i ekskluzivnih savjeta, u trideset dana mogli biste postići čuda.