02. ožujak 2021.

Parnični postupak - Nevjerojatni ‘gaf‘ splitskoga trgovačkog suda

Četiri godina vodio je postupak prvostupanjski Trgovački sud u Splitu, održao niz ročišta, primio niz podnesaka i tek nakon toga, samo sedam dana prije predviđenoga zaključenja raspravljanja, presudio da tužitelj nema pravnog interesa. Osim vremena, potrošeno je i mnogo novca u te četiri godine

Članak 10. Zakona o parničnom postupku glasi: 'Sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te onemogućiti svaku zloporabu prava u postupku.' No hrvatski sudovi često se ponašaju neracionalno, trošeći nemilo vrijeme i novac, kao, primjerice, u slučaju medijski vjerojatno najviše praćenih postupaka u samostalnoj Hrvatskoj. Riječ je o nizu postupaka koji su pred raznim sudovima u tijeku u svezi s arbitražnom odlukom poznatom pod kolokvijalnim nazivom 'Spladium arena' ili 'Spaladium'.

Duga sudska trakavica

Reprezentativna polivalentna dvorana građena je u Splitu za potrebe velike sportske rukometne manifestacije. Bila je riječ o javno-privatnom partnerstvu u kojem su se trebali sagraditi polivalentna dvorana, višeetažno parkiralište i poslovna zgrada. Poslovni konzorcij osnovao je posebno, novo trgovačko društvo kojemu su država i Grad Split trebali određeni broj godina plaćati po pedeset posto zakupnine, a nakon isteka roka bilo bi im predano i vlasništvo. Nažalost, sagrađena je samo dvorana, a relativno su brzo javni partneri prestali plaćati svoje obveze. Naravno da je posljedica bila i stečaj novog društva.

Grad Split je nakon sklapanja osnovnog ugovora o JPP-u, koji je uredno sklopljen uz prethodnu suglasnost Gradskog vijeća (što je zakonski uvjet), sklopio još niz aneksa kojima je potpuno poremetio osnovne ugovorne postavke, pa i onu prema kojoj Grad ni na koji način nije mogao postati dužnik bankama. Svi, ili barem mnogi, na tom bi temelju zaključili da pravnih problema nema jer je činjenično stanje neosporivo, a na takvo stanje razmjerno je lako primijeniti materijalno pravo. Umjesto toga formirana je arbitraža (umjesto redovitog suda) koja je završila na sudu i nepravomoćno je srušena te je pokrenuto još niz parničnih postupaka. Od racionalnosti tu nema ni 'r'.

Tko može tužiti

Rješenjem Trgovačkog suda u Splitu od 3. veljače 2021. odbačena je kao nedopuštena tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 2017. Prvostupanjski sud gotovo je četiri godine nakon podnošenja tužbe i nakon raspravljanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a samo sedam dana prije održavanja ročišta na kojemu je trebalo zaključiti glavnu raspravu i odrediti ročište za objavu odluke, ocijenio da je tužba tužitelja nedopuštena zbog njegova nedostatka pravnog interesa. Točnije, prvostupanjski sud konstatirao je da je pravni interes nužan preduvjet za podnošenje tužbe, a prethodno je citirao odredbe čl. 327. Zakona o obveznim odnosima koje propisuju da se na ništetnost može pozivati svaka zainteresirana osoba.

Već je iz navedenih okolnosti nedvojbeno da je donijevši pobijenu odluku prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz odredaba čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a i da je pogrešno primijenio mjerodavne odredbe čl. 327. ZOO-a. Tužitelj je bio ovlašteni pregovarač Grada Splita u izradi i realizaciji osnovnog Ugovora o javno-privatnom partnerstvu sklopljenog između tuženika kao javnog partnera i tuženika kao privatnog partnera za potrebe realizacije projekta utemeljenog na modelu JPP-a. Tužitelj je kao redoviti profesor u trajnom zvanju na Ekonomskom fakultetu u Splitu i kao bivši pročelnik za financije Grada Splita za potrebe tog projekta izradio i predložio model realizacije JPP-a te je kreirao, osmislio i ispregovarao osnovni ugovorni odnos između jednog i drugog tuženika. Sklapanjem dodatka narušeni su pravni i ekonomski aspekt odnosa te ravnoteža između tuženika iz osnovnog Ugovora o JPP-u. Upravo je zato tužitelj kao ovlašteni pregovarač Grada Splita podnošenjem predmetne tužbe želio zaštiti interese Grada i svoj profesionalni i moralni ugled te dobiti traženu i zasluženu zadovoljštinu.

Što je 'pravni interes'

Zakonodavac je upravo za utvrđenje ništetnosti proširio krug osoba koje mogu podnijeti takvu tužbu unoseći u zakonsku odredbu Zakona o obveznim odnosima termin 'zainteresirana osoba', koji zahtijeva niži stupanj zainteresiranosti od pravnog interesa koji sud obrazlaže. Sud tu tužbu koja se odnosi na ništetnost prema razlozima odluke (rješenja) ne razlikuje od tužbe za poništenje, koja je regulirana potpuno drukčije, i pogrešno definira manifestiranje pravnog interesa – odnosno, u ovom predmetu pravilo 'zainteresiranosti' – jer se ona može očitovati ne samo kao osobna korist nego i kao pravna odnosno moralna zadovoljština zasnovana na konkretnoj uključenosti u sporni pravni odnos.

Poseban je problem meritum odluke, ali o tome će već pravorijek dati viši sud. Ključno je, međutim, pitanje kako jedan veliki županijski sud može voditi postupak pune četiri godine, održati niz ročišta, primiti niz podnesaka i tek nakon toga, samo sedam dana prije predviđenoga zaključenja raspravljanja, presuditi da tužitelj nema pravnog interesa (nije ni tvrdio da ima, čak ni zakon to ne postavlja kao uvjet). Tako ne samo da je 'sakrio' što misli o meritumu nego je nametnuo golem parnični trošak (riječ je o više stotina tisuća kuna), kojega ne bi bilo da se sve dogodilo na prvom ili drugom ročištu.