17. listopad 2019.

Znate li razliku između dežurstva i pripravnosti? 

piše Danijel Pribanić
danijel@pribanic-law.com
piše Danijel Pribanić [email protected]
 foto Getty Images/istockphoto

Pravila o dnevnom odmoru od 12 sati i tjednom odmoru od 36 sati služe fizičkom i psihičkom odmoru radnika. Kod nas je uobičajeno raditi u smjenama koje su napravljene suprotno ovim pravilima, a to je često radnicima i po volji. Tako radnici nekad rade 12 sati u jednom danu i odmore se kraće od 12 sati preko noći i nastave raditi ujutro. Rade od 11 do 23, odu kući i na poslu su opet u 6 do 18, nakon čega su dan slobodni. Ovakav rad je suprotan zakonu.

Postoje i slučajevi kad se od liječnika i ostalog medicinskog osoblja očekuje da rade u smjenama po 24 sata, što se naziva drugim riječima kako bi se prikrilo da se radi o radu, na primjer dežurstvo. Objašnjava se da se tijekom dežurstva ne radi nego samo po potrebi, a istina je da ti radnici rade i tijekom dežurstva i da nakon dežurstava nastavljaju raditi u ambulantama u redovnim smjenama.

Prema Zakonu o radu ako radnik boravi na poslu, a ne radi nego nešto čeka da radi, to je dežurstvo ali to je redovno radno vrijeme. Ako radnik ne radi i nije na poslu nego je kod kuće ili u blizini radnog mjesta i dolazi na posao samo za slučaj da nešto iskrsne to je pripravnost, i to se ne smatra radnim vremenom. Razlika je u tome što se pripravnost ne uračunava u radno vrijeme i ograničenja osim ako se ne ativira takvog radnika i ne dođe na posao, a kod dežurstva se uvijek radi o radnom vremenu.

Kod nas radnik nema mogućnost raditi preko zakonskih ograničenja. Ako radnik svojom odlukom – što je s obzirom na to da radnik nema mogućnost određivanja radnog vremena u pravilu, radi preko zakonskih ograničenja, to je u isto vrijeme i prekršaj za poslodavca i kod poslodavca dovodi do duga prema radniku da mu plati taj rad – građanska obveza. To znači da neovisno o tome je li poslodavac prekršio zakonska ograničenja i koristio rad radnika preko mjere, poslodavac mora platiti taj rad, ali to ne znači da poslodavac nije odgovoran za plaćanje takvog rada. Pristanak radnika i volja da tako radi ne oslobađaju poslodavca prekršajne odgovornosti.