Kad se pogled baci na Liderovu rang-listu agencija koje se bave odnosima s javnošću složenu prema prihodima koje su prijavile Fini, a koju objavljujemo u novom broju, vjerojatno bajkovito zvuče prognoze kako vrijeme PR industrije tek dolazi.
Prvi pogled očito može prevariti. Izvještaji globalnih strukovnih organizacija koje se bave komunikacijama i odnosima s javnošću mahom govore kako su prošle godine usluge PR-a rasle brže, jače i bolje nego što su rasli ostali sektori. Trend je na globalnoj razini pozitivan i za ovu godinu; umjesto otpuštanja komunikatorima se smiješe nova radna mjesta, mnoga u upravama kompanija. Cvjeta posao piarovaca u svijetu jer bujaju poslovi u digitalnim vodama, kriznom menadžmentu, pa i u takozvanima ‘Public Affairs’. Kad-tad takav će se trend preslikati, pardon, ‘copy-pasteati‘ i na domaće tržište.
Očekivano pohrvaćenje Domaći piarovci vole anglizme. Već svojom poluprivatnom-poluposlovnom komunikacijom odaju kako su stalno u kontaktu sa svjetskim trendovima. Znaju, primjerice, gdje je trenutačno ‘battlefield’, svjesni su bremena popularnosti ‘community managera’, usvojili su odavno da ‘less is more’, a i da tržište diktira pravilo ‘more views, less news’. Znaju i da će ‘public affairs’, pojam koji Slovenci prevode kao ‘javne zadeve’, a Srbi pokušavaju uvesti u svoju komunikaciju kao ‘javne poslove’, idućih godina samo rasti i da je vjerojatno stigao trenutak kad će ga trebati ne samo primjenjivati, nego i ‘pohrvatiti’. U Europskoj uniji, uostalom, to se očekuje.Nesumnjivo, dogovorit će se piarovci kako će zvati ‘public affairs’ kad raznim direktorima i ravnateljima budu savjetovali zašto je to područje važno. Ipak, zabrinjava nedostatak u terminologiji kad se zna da i profesori, stručnjaci za komunikologiju, studentima, dakle, budućim komunikolozima, moraju objasniti kakvi su to ‘public affairs’ zapravo javni odnosi.
Selektivno guglanjeProšlo je valjda doba kad su profesori na sveučilištima koristili ‘CtrlC-CtrlV’ retoriku pa, primjerice, iz rada u rad prepisivali podatke iz istraživanja starih i desetak godina. Dogodio bi se tada koji propust. Recimo, stručni bi se rad obogatio podacima iz istraživanja ‘kolege istraživača’, o kojem bi pisali u muškom rodu, a zapravo bi citirali rad istraživačice. Pogreška bi se događala vjerojatno jer su bili toliko zaposleni da nisu uspjeli ‘proguglati’ čije se ime iza prezimena istraživača zapravo krije. Danas, kad tolike informacije vrište s interneta, bilo točne, bilo netočne, ipak se vrijedi potruditi i selektirati točan odgovor koji se nudi javnosti. Ili netko misli drukčije? Treba se nadati da prolazi vrijeme profesorskih, novinarskih i PR ‘šlamperaja’. Iako, u šumi vješto ili nevješto upotrebljavanih engleskih izraza, ona latinska doskočica ‘errare humanum est’ i dalje će tješiti javnost.